Месечне архиве: јун 2016

Poziv za učešće u fokus grupi na temu osećaja bezbednosti LGBTIQ populacije

Kategorija: Vesti / Datum: јун 30, 2016

Centar - LGBTI zastava

Labris vas poziva na učešće u fokus grupi koja će se održati u našem prostoru, a koju sprovodi Centar za istraživanje javnih politika. Ova fokus grupa je deo istraživanja o osećajima bezbednosti pripadnika/ca LGBTIQ populacije i interakcije sa pripadnicima policije i Vojske, eventualnom radu u ovim institucijama, kao i viđenju procesa refomi u njima, kada su u pitanju ljudska prava i nediskriminacija. Grupa je otvorena za sve one koji osećaju pripadnost LGBTIQ populaciji, bilo da su aktivisti/kinje ili ne.

Centar za istraživanje javnih politika je 2011. godine sproveo projekat – malo istraživanje o percepcijima bezbednosti među pripadnicima LGBTIQ zajednice i njihovom gledanju na delovanje policije i vojske i domete reforme sektora bezbednosti. Tadašnja podrška LGBTIQ aktivistkinja i aktivista bila je veoma značajna i doprinela studiji – autorke Jelena Radoman i Marija Radoman. Više o tome, kao i objavljenu studiju možete pročitati na linkovima:

http://publicpolicy.rs/projekti/5_Ranjive-grupe-i-reforma-sektora-bezbednosti-u-Srbiji:-studija-slu%C4%8Daja-LGBT#.V1HP1Pl97IU

http://www.publicpolicy.rs/documents/7c1076128bd959d386a4f0f318f9c38fefbf2fa2.pdf

Odeljenje za demokratizaciju Misije OEBS podržalo je predlog da se nakon pet godina sagleda u kojoj meri je sektor bezbednosti prihvatio principe nediskriminacije u svom delovanju i da li/u čemu pripadnici LGBTIQ zajednice osećaju poboljšanje sopstvene bezbednosti i reformske pomake.

Predviđeno je da ova fokus grupa uključi između 8-10 učesnica/ka. Moderatorka će biti Jelena Radoman, vodeća autorka studije, a pored nje prisustvovaće Jelena Šapić, istraživačica Centra za istraživanje javnih politika. Učešće je anonimno, tj. imena neće biti navođena, osim sto se očekuje da učesnice/ci podele sa moderatorkom podatke kao što su godina rođenja, identitet, obrazovanje, zaposlenje. Podaci prikupljeni kroz fokus grupu biće korišćeni isključivo za potrebe istraživanja i neće biti dostupni trećim licima.

Rezultati istraživanja će biti objavljeni u vidu studije, koja će u draft verziji biti dostupna za vaše komentare. Studija će biti dostupna na Centrovom vebsajtu, očekujemo da će je OEBS štampati, a možda i prevesti na engleski.

Fokus grupa će se održati u sredu, 06.jula 2016, od 17.00-19.00h. Usled ograničene veličine grupe, obavezno je prijavljivanje učesnica i učesnika, te vas molimo da svoj dolazak najavite na mail tijana.popivoda@labris.org.rs , do utorka 05.jula 2016.

Hvala unapred na pomoći i radujemo se viđenju!

Orlando, ljubavi moja

Kategorija: Vesti / Datum: јун 23, 2016

Učimo se da se dehumanizujemo i da se pošteđujemo odgovornosti za haos koji ostavljamo za sobom. Osim ako ne odaberemo drugačije. Većina, nažalost, ne vidi zašto bi to učinila

593a1760953de9e5324f32fcfb34c91e

Ima gradova koji preko noći postanu simbol. Najčešće tragedijom. Na to računa svaki luđak ili usijani pravedni ratnik koji se preko leševa vere ka svom bogu, što mu na koncu dođe na isto.
Ubistvo 50 ljudi, uključujući i napadača, osiguralo je Orlandu mjesto u holu slavnih krvavih simbola. Noćni klub “Pulse”, gej klub u kom se desio ovaj zločin, tako je kroz samo par sati od prostora slobode postao prostor užasa i smrti. Ljudi su ubijeni na plesnom podijumu zato što su plesali sa osobama “pogrešnog” ili “nedozvoljenog” pola, roda ili seksualne orijentacije, ili jednostavno umjeli da se raduju s njima. Svako opravdanje koje uspije da se uglavi u koordinate ovog zločina zaslužuje krivično gonjenje.

Najlakše bi bilo okarakterisati Omara Matina kao islamskog fundamentalistu ili homofobičnog latentnog homoseksualca koji je u nemogućnosti da “izađe iz ormara” odlučio da ga digne u vazduh. Ali ove fioke u koje bismo tako rado odložili dio odgovornosti za svijet u kome živimo, već su prepune i iz njih viri sve i svašta. A znate već kako počinje svako veliko spremanje – prvo prihvatite da je nered vaš i da nema nikog drugog ko ga može pospremiti. Osim ako niste bijeli muškarac srednje klase, ili neka druga privilegovana živuljka koja računa na niz grbača pod sobom na koje može prebaciti teret. Tako se učimo da dehumanizujemo i da se pošteđujemo odgovornosti za haos koji ostavljamo za sobom. Osim ako ne odaberemo drugačije. Većina, nažalost, ne vidi zašto bi to učinila.

Jedan od ključnih zamajaca civilizacije koju poznajemo bio je davanje smisla patnji kroz koju prolazimo. Ponekad najzaobilaznijim putevima. Pa smo bili maštoviti, dizali hramove i gradili opservatorije, ljubili se i žrtvovali. Sebe ili jedni druge, u zavisnosti od senzibiliteta. Nalazili utjehu u “Onome koji zna”, ili “onima koji znaju kako”… Ali patnja ostaje jedna od najstabilnijih konstanti našeg života, i kako se prostor za izlaz iz nje smanjuje, a bol postaje sve neizdržljiviji, počinjemo da udaramo u zidove koji nas okružuju i da, u nemogućnosti pronalaženja izlaza, nađemo barem krivca. U tom skučenom stanju svijesti, u kom najčešće obitavamo, mržnja je najbrži, najsigurniji i najlakši način mobilizacije i povezivanja, vezivno tkivo masa. Fokus u kojeg smo izdvojili “ono drugo” primiće sav bijes i u njega će se, u nasilničnom spinu, survati agonija naše izgubljenosti. To je, između ostalog, mehanizam svakog fašizma.

Tako da, nemojmo se prepustiti smrdljivim izgovorima homofobičnosti, zapado-fobičnosti i sličnih baljezgarija – nije strah taj koji je položio prst na obarač Omarove puške – to je bila mržnja, sirova, primitivna i snažna, ona je ubila 49 ljudi, a ne strah. I nije pala sa Marsa – gajimo je kao autohtonu biljku u svakom dvorištu jer živimo dominantno u mrziteljskim društvima i u svakom od njih postoji mjesto na kom odlažemo neželjeni teret, mjesto gdje se iživljavamo nad “podljudima”, nad krivcima, nad drugima, a Omar je odabrao unaprijed ambivalentan prostor – istovremeno prostor i slobode i skrovišta, i plesnog podijuma i geta, koje je markirao krvlju slučajno zatečenih na simboličkom mjestu.

Ove smrti, ma koliko bile instrumentalizovane, kao što i bivaju uglavnom sve žrtve, konvertovane u kratkoročne političke poene za potkusurivanje partijskih uposlenika, osobito pred izbore, osobito u frci, jeziv su pokazatelj toga u kakvim društvima živimo. O tome Tijana Popivoda najbolje govori: “Naša lezbejska, gej, trans, queer tela su ranjiva, ona svakog dana dobijaju poruke da su ‘bolesna, loša, da ne treba da postoje, da moraju da se promene’. Naša tela su mete. Mi živimo u svetu u kom nismo dobrodošle/i. Zločinački napad na toliko ljudi u gej klubu šalje poruku straha i mržnje svim LGBTQ ljudima na planeti. Gej klubovi su kroz istoriju, ali i dan danas, naša skrovišta, mesta sigurnosti u kojima se možemo opustiti od sveta u kom smo konstantno ugnjetavane/i, gde šaljemo poruku jedne/i drugima da smo predivne/i bas takvi kakvi jesmo, gde se punimo ljubavlju kako bi preživeli mržnju koja nas čeka kada iz tog kluba izađemo.”

Vjerujem da smo dužni da govorimo i to upravo i najviše u momentima kada nedostaju riječi, da mislimo kada nam se čini da smo ostali bez pojmova i da dimenzije i priroda zločina suspenduju misao i riječ. Onda kada nam djeluje da je počinjeni zločin nemisliv, a život nakon njega nemoguć. A zapravo, govoriti sa granice riječi i misliti na rubu pojma, to jedino ima smisla i to jedino čini naše ugrožene i izranjavane živote življivima.

Objavljeno: 22.06.2016.
Autorka: Paula Petričević/KONTRA(PER)CEPCIJA
Izvor: vijesti.me

Seksizam pomiješan sa homofobijom

Kategorija: Vesti / Datum: јун 21, 2016

1

Dok se jedni pravdaju time da su lezbejke „prirodnije i ugodnije oku od gej muškaraca“, drugi smatraju da će one u jednom trenutku „doći sebi“, „prestati da eksperimentišu“, te se „udati za muškarca i roditi mu djecu“. Među muškom populacijom nerijetko se čuju komentari kako se radi o ženama koje „nisu dovoljno privlačne muškarcima pa se moraju okrenuti ka djevojkama“, ali i da još uvijek „nisu srele dovoljno sposobnog muškarca koji će ih vratiti na pravi put“.

Kada govorimo o odnosu okoline prema LGBTIQ populaciji, gej muškarci su češće meta napada i neodobravanja jer remete patrijahalni i heteronormativni sistem vrijednosti, dok se lezbejke susreću sa drugim problemom. Njihova seksualna orijentacija često nije shvaćena za ozbiljno i tretira se kao nešto što će jednostavno – proći.

Gej muškarac iz Banjaluke smatra da lezbejke jesu u boljem položaju, ali da se tu radi o maču sa dvije oštrice.

„San svakog strejt muškarca je da bude sa dvije žene, sve to prelazi u fantazije pa se malo više i odobrava. Ipak, to nekada vodi u sasvim drugu krajnost. Čuo sam za nekoliko slučajeva da su muškarci htjeli dokazati da djevojka nije lezbejka pa su je silovali. Dešavaju se najružnije stvari koje gledamo na filmovima, samo ljudi ne pričaju o tome“, govori nam on.

Kada smo LGBT aktivistkinju iz Fondacije Cure Mariju Vuletić upitali za komentar na ovu temu, odmah nam je postalo jasno da smo dirnuli u osjetljivu tačku. Kako kaže, „dobija napad“ od konstatacije da su lezbejke bolje prihvaćene u bh. društvu, jer se iza toga krije problem neshvatanja ženske seksualnosti kao nečeg ozbiljnog. Korijen svega leži u patrijarhatu.

„Kada govorimo o patrijarhatu i muškarcima, lezbejke su najprihvaćenije jer su one ‘seksi i slatke, nisu ozbiljne, a za nekoliko godina će pronaći muža i roditi djecu’. Svaka žena ima pravo da nađe muža i rodi djecu, ali stvarno mislim da se naša seksualnost treba početi uzimati za ozbiljno. Ona se treba smatrati nečim što je naše i dio nas, nije slatko već ozbiljno. Gej muškarci su slabije prihvaćeni jer oni mnogo više utiču na tradicionalne uloge u današnjem društvu. Oni moraju biti glava kuće, jaki, stabilni, sa moćnim poslovima, a svi muškarci koje to ne zanima se smatraju problemom i napadom na tradicionalni sistem“, objašnjava nam ona.

2

Aktivistkinja udruženja TANKA Asja Kunto kaže da okolina većinom smatra da lezbejke prolaze kroz period života u kome eksperimentišu i traže sebe, ali će to proći, a one se okrenuti ka muškarcima. Takođe, postoje jake predrasude u vezi fizičkog izgleda lezbejki.

„Meni su govorili da sam prelijepa da bih bila lezbejka, što je užasna stvar jer označava lezbejke kao ružne djevojke koje ne mogu naći momke pa se okreću drugim djevojkama. Ne znam da li su ti ljudi uopšte svjesni šta govore i koliko je to ponižavajuće. Možda nekada nije zlonamjerno, ali često i od djevojaka čujem da im muškarci to govore kada ih one odbiju, da će nekada ipak biti sa njima. Muškarci koji navaljuju na lezbejke jednostavno ne mogu prihvatiti da to uopšte nije stvar njih lično, već se radi o ljudskim osjećanjima“, priča nam Asja.

Sam patrijarhat nametnuo nam je stroge uloge i pravila kojih bismo se trebali pridržavati, a odstupanje od njih dovodi do problema sa okolinom, ali i samom sobom.

„Žene koje nisu heteroseksualne proživljavaju stvari koje su izazov i u nekim slučajevima čak podstaknu mržnju prema samoj sebi, pokušavajući da se uklopiš u taj mrziteljski svijet oko sebe koji odbacuje žensku seksualnost. Nametnute su nam norme da se moramo udati, moramo roditi djecu, moramo, moramo, moramo…“

Da čak i u diskriminaciji postoji diskriminacija, pokazuje nam slučaj kada Asju i njenu djevojku vrijeđaju kao da se radi o dva muškarca, a ne o dvije djevojke.

„Dešavalo se da mi ljudi dobacuju dok šetam sa svojom djevojkom, ali je zanimljivo da nas nisu nazivali lezbejkama, već pederima. Pokušavam razumjeti šta stoji iza svega toga, zašto baš taj naziv. Gej muškarci trpe veće posljedice u ovom društvu jer su uopšteno muškarci shvaćeni ozbiljnije od djevojaka, pa je nekako ponižavajuće kada je mladić u vezi sa drugim mladićem, dok djevojke uopšte ne priznaju kao neku komponentu društva. Čak i u tim slučajevima diskriminacije postoji diskriminacija, nisam nazvana pogrdnim imenom koje mi ‘pripada’ već se sve okreće na muški vladajući svijet“, smatra ona.

3

Aktivistkinja Slobodanka Boba Dekić tvrdi da se u patrijahalnom društvu ženska seksualnost ne percipira uopšte ili se to radi na jedan vrlo čudan način, gdje se ponovo vraćamo na muške fantazije o seksu sa dvije žene.

„Imate stvarno idiotske komentare kada muškarac izjavljuje da bi htio imati dvije lezbejke, ali ne može da vidi dva muškarca. On izgleda fantazira da će te dvije lezbejke da ga prime u krevet. Slika dva muškarca više boli patrijahalni mozak nego slika dvije lezbejke“, kaže ona.

Pošto je medijska slika ustvari odraz društva u kome živimo, u izvještavanju novinara i novinarki vlada heteropatrijahalan diskurs, a sav život je usmjeren ka heteropatrijahalnim matricama, smatra programska koordinatorka u Sarajevskom otvorenom centru (SOC) Lejla Huremović. Ova organizacija posljednjih pet godina prati medije i njihovo izvještavanje, a kada se radi o LGBTIQ temama, lezbejke skoro da nisu prisutne u medijskom prostoru. Ukoliko i jesu, nalaze se na „žutim“ stranicama.

„Lezbejke su jako malo zastupljene u medijskom prostoru, kada se o njima i izvještava, u pitanju je pop kultura ili kada javne ličnosti iz svijeta govore o lezbejkama ili se autuju. Jako malo novinara i novinarki se angažuje da istražuje posebno slova unutar LGBTIQ termina i da istražuje ove teme. Upravo zbog toga imamo problem da se ‘gej’ provlači kao krovni termin kada su u pitanju LGBT osobe“, govori nam ona.

Istražujući ovu temu, na regionalnim forumima pronašli smo rasprave o homoseksualnosti, njenom prihvatanju ili neprihvatanju, te upravo ono što nas zanima – neozbiljno shvatanje ženske seksualnosti. Kao zaključak nameće se to da je seksizam duboko ukorijenjen među balkanske narode, o njemu se slabo govori javno, a kada se to i učini, osobe koje upućuju na taj problem ne budu ozbiljno shvaćene. Tu je naravno i porno industrija koja je nametnula stereotipe o dvije žene i muškarcu, dok su scene sa dva ili tri muškarca potpuni tabu.

Objavljeno: 20.06.2016.
Autorka: Vanja Stokić
Izvor: eTrafika.net

Život iz bajke

Kategorija: Kolumna / Datum: јун 20, 2016

Autorka: Tina Dragićević

hqdefault

Znam da si od malena sanjala da ti život bude kao iz bajke,
U kojoj si ti princeza tako nežnog lika
Meke kože
Duge kovrdžave kose,
Kao u pričama tvoje majke.
Jer sve male devojčice smo istom učene
Da budemo udate
Za princa
I svojim roditeljima podarimo unuke.
Jer čemu drugom ljudski vek služi?
Mi smo reproduktivne mašine.
Mada znam da misliš da je to ljubav što on ti pruži.
Ja ti kažem da nije,
Ljubav ruši zidine
Ljudske tuposti…
Ljubav je kad sam ti usne poklonila
U raju Tamiškog keja
Dok ruku si držala u mojoj.
I rekla bih sebi da pričam gluposti
Da nisi se smešila…
Onako iskreno
Iz srca,
Svaki put kad te poljubim.
I da se ne smeješ blesavo
Na moju poruku…
Jer ako kažeš da nisam u pravu
Odgovori sebi smeješ li se na njegovu?
Zar nisi prvi put osetila toplinu
Kad si zbunjeno prihvatala svaki moj znak pažnje?
I naposletku kaži,
Zar ti nije od njegovog moje naručje draže?
Ja ti ne nudim život iz bajke
I belu haljinu
Osmeh na licu tvoje majke
Dok ideš ka oltaru
I plač dečji koji odzvanja stanom
Ali miris ruža
Zagrljaj
Strasno ljubljenje
I nežnost svakodnevnu
Poneku svadju i slatka pomirenja
Ti imala bi sa mnom dok život svoje niti veze…
Volimo se, znam.
Pa zašto onda ne bi postojala bajka sa dve princeze?

Vašington je dobio prvu zvaničnu državnu lezbejsku znamenitost

Kategorija: Vesti / Datum: јун 20, 2016

Kolektiv Furije su inspirisale čitavu generaciju lezbejki.

furije kuća

U osnivačkom izdanju mesečnog biltena Furije, objavljenog 1972. godine od strane istoimenog separatističkog, feminističko-lezbejskog kolektiva, osnivačica Džini Berson napisala je da su lezbejkama „sjebani čitavi životi od strane sistema koji se zasniva na dominaciji muškaraca nad ženama.“

Osnivačice Furija, njih 12, su svoje politike zasnivale na borbi protiv seksizma, patrijarhata i kapitalizma. Njihov zadatak je bio da izgrade ideologiju zasnovanu na akciji i preusmere „radikalno eksperimentalni“ pokret u samoopredeljenje, rekao je Džef Donahju, član upravnog odbora Istorijskog projekta Duga, organizacije posvećene očuvanju LGBT istorije u gradu.

U maju ove godine, servis Nacionalnog parka je dodao kuću u 11. Ulici, koja je oko dve godine služila kao operativni centar za politički rad Furija, u svoj Nacionalni registar istorijskih lokacija. To je prvo državno lezbejsko obeležje koje dobija tu oznaku. Vašington je ove godine takođe dodao tu kuću u gradski Inventar istorijskih lokacija.

„Zvuči otrcano, ali za ljude koji su odrasli verujući da nešto nije u redu sa nama jer smo lezbejke, koji su nam govorili da sa nama nešto nije u redu, verujući da su naše opcije bile tako duboko propisane jer smo bile žene – da sve to isključimo i kažemo na sve to „ne“….to je kao skidanje poveza sa očiju“, priča Bersonova za Vašingtonske dnevne novine. „Kada jednom vidite ceo svet, to je u stvari neverovatno oslobađajuće iskustvo. I to je rezultiralo velikim naletom stvaralačke energije i kreativnosti.“

Formirane u jesen 1971. godine, Furije su živele zajedno i radile u tri manje kuće daleko od kulture gej muškaraca koja je procvetala u Dupont krugu početkom 70-ih godina.

„To je ženama dalo priliku da se izraze u pogledu toga sa kime žele da žive, odlučivanjem o tome.“, kaže Donahju.

Dok su Furije postajale poznatije, Vašington je prolazio kroz sopstvenu kulturnu revoluciju; u isto vreme su se razvijali gej i lezbejski pokreti, mejnstrim pokreti za slobodu žena, dešavali anti-ratni protesti, protesti grupe Crni panter.

Ali kao separatistička grupa, Brensonova priča da su Furije iskusile (do neke mere, samonametnutu) intelektualnu izolaciju.

„Svi su nas spajali sa gej pokretom i nazivali gej pokretom, što je bilo iritirajuće samo po sebi. To je bio deo problema nevidljivosti lezbejki.“, kaže Bersonova. Furije su bile veoma poseban entitet.“

Grupa je na kraju odlučila da joj je potrebno više saveznica. Tako su organizovale bejzbol igre („Znate, ako ste lezbejka morate igrati bejzbol“, kaže Berson) i odlazile u lezbejske barove. Dok su gej žarišta napredovala u krugu Dupont, Furije su se zabavljale u Džoans i Fazi 1 u 8. ulici. Oba lokala su se nalazila van onoga što Donahju zove „gejski“ u krugu Dupont, „bezbedni prostor“ gde su izlazili gej muškarci.

Bersonova napominje da su Džoans i Faza 1 bili „nekako zdepasti“, dok su barovi za gej muškarce imali „bolje osvetljenje, bolje podijume za igru.“ Pretpostavka je, kaže Bersonova, da su „muškarci imali više novca i da su trošili više novca. I imali su verovatno više novca, jer muškarci stvaraju više novca.“

Platne razlike, kao propust kapitalizma, bio je faktor koji doprinosi odluci Furija da raspodeljuju novac. Žene u grupi koje su zarađivale više, doprinosile su grupi više. Finansijska struktura grupe takođe pokazuje kulturnu razliku između muškaraca i žena u Vašingtonu, ističe Boni Moris, članica upravnog odbora Istorijskog projekta Duga.

„Žene su imale drugačiji osećaj susedstva“, priča ona. “One su bile plaćene manje, nisu mogle priuštiti sebi skupe gradske stanove.”

I dok Bersonova govori da ona nije “vezana za fizičke spomenike” i nije bila u početku oduševljena objavom NPS-a, što više vreme prolazi, ona je sve više zadovoljna novim statusom znamenitosti koju predstavlja gradska kuća u 11. ulici.

“Mislim da se lezbejska istorija i lezbejski doprinos društvu i dalje previđaju”, kaže Bersonova. “Sada je sve LGBTQ. U LGBTQ je “L” često zaboravljeno slovo…Mi moramo da znamo kako smo dospele tu gde jesmo danas, koji su nam propusti, a gde smo uspele. Imale smo neverovatnu viziju. Važno je (znati) da lezbejke poseduju nešto svoje – da imaju fizički prostor koji će reći: ‘lezbejke su uradile važne stvari ovde’ “.

Objavljeno: 03.06.2016.
Prevod: Mirjana Mátyás & Labrisice
Izvor: washingtoncitypaper.com

LAMIJA BEGAGIĆ I LEJLA HUREMOVIĆ: HOMOFOBIMA NEĆEMO DOZVOLITI DA NAS VRATE U PRIVATNU SFERU!

Kategorija: Vesti / Datum: јун 16, 2016

1

Sarajevske aktivistkinje i aktivisti bili su među prvima iz regije koji su organizirali akciju podrške i sućuti žrtvama krvavog, homofobnog napada u Orlandu na Floridi, koji ovih dana potresa cijeli svijet, ali i LGBT zajednicu.

Zato smo organizatoricama ovog skupa Lejlom Huremović i Lamijom Begagić popričali o akciji koju su izvele jučer ispred sarajevskog Historijskog muzeja, te homofobiji u BiH, ali i cijelog regiji.

KAKO STE SE OSJEĆALE KAD STE ČULE VIJESTI IZ ORLANDA? LGBT POPULACIJA U SARAJEVU I BIH DOBRO PAMTI HOMOFOBNE NAPADE U ART KINU KRITERION OVE I 2014. GODINE…

Lamija: Ma čuj, nismo više ni dovoljno mlade, ni naivne, da bismo mogle vjerovati kako je sad s borbom gotovo i kako se takvo strašno nasilje nama (ili bilo kome) više ne može desiti. Može se očito desiti uvijek i svuda, pa, eto, i u zemlji koja je načelno u mnogim slobodama otišla daleko od nas, ali u kojoj se, s druge strane, svako malo čuje o otvorenoj diskriminaciji koja prolazi kroz zakon kao što je bio nedavni slučaj sa Sjevernom Karolinom.

Ipak, uz tu stalnu spremnost na loše vijesti, ja jesam bila zatečena i jesam pomislila ono famozno: ‘Dokle više?’. Naročito što su vijesti o ovom zločinu došle samo nekoliko dana nakon šarenih fotografija sa Zagreb Pridea, Pridea kojeg smo i mi odavde pratili više nego ijedan prije, zato što se dešavao u prilično šizofrenim društvenim okolnostima i što je uspio, uz nekoliko odlično organizovanih prosvjeda koji su mu prethodili, iznijeti jasne političke poruke i reći ne svakom obliku fašizma, diskriminacije i isključivanja. Zato me vijest o zločinu u Orlandu zaista prenula iz neke, očito nerealne, uljuljkanosti.

Što se tiče homofobnih napada u Sarajevu, naravno da ih dobro pamtimo, a društvo čini sve da nas na homofobiju na dnevnoj bazi podsjeti. U Kriterionu se jedan napad dogodio za vrijeme festivala ‘Merlinka’, drugi se desio ‘ničim izazvan’ kada je grupica mladića ušla u klub i nasumice počela razbijati i uzvikivati homofobne poruke. Niko, srećom, nije ozbiljnije ozlijeđen. Dobra stvar koja je uslijedila nakon tih napada jeste da su se, zaista, stotine ljudi okupile da napade osude, našao se tu i ministar pravde, izuzetno loš govornik, ali ipak jedini, uz predstavnike Naše stranke, koji je došao da o tom problemu kojeg kao društvo imamo govori kao predstavnik institucije.

No, ono sa čim BiH ima problem, nije samo bacanje pepeljara po LGBT friendly barovima, nije samo hrabrost pred tastaturama koja ujedini Srbe, Hrvate i Bošnjake sekundu nakon što mediji objave bilo koju LGBT vijest, već je to što je, mada je zakonski kažnjiva, homofobija ipak hobotnica koja krake bestidno širi u svim sferama, pa imate slučaj da čelni čovjek studentskog parlamenta, studentske organizacije pri najstarijem univerzitetu u zemlji koji zastupa i Lejlu, i mene, i sve studentice_e sarajevskog univerziteta, ima otvorene srednjovjekovne homofobne stavove, a bez obzira na prilično disperzirane reakcije studentskih asocijacija i organizacija civilnog društva, niko od akademske zajednice ne vidi u tome nikakav problem, jer je homofobne ispade isti imao kao ‘privatna osoba’, a ne kao predsjednik organizacije. No, da ne dam Harisu Zahiragiću tu privilegiju da završi ovaj traktat, moram ipak spomenuti sve jaču kritičnu masu mladih LGBT aktivistkinja_a, generacije devedesetih, koji će borbu, sigurna sam, izvući do kraja, do konačnog Prajda, i dalje.

2

Lejla: Vijest me dočekala na putu i nisam je uopšte registrovala kako treba, sve dok nisam bila u busu, vraćajući se nazad sa Prajda iz Zagreba, i dok smo pravili pauzu u Slavonskom Brodu, gdje sam otišla u wc, u jednu od kafana koje se nalaze na stanici. Kako sam ušla u kafanu, jedan mladić je sjedio za šankom a konobar je bio sa druge strane. Mladić je konobaru čitao vijest sa telefona rekavši mu da je bio teroristički napad u gej klubu u Americi. Konobar se baš grohotom nasmijao, a mene je zaista prošla jeza. Ostala sam poprilično skamenjena gledajući ga kako reaguje na ubistvo 50 ljudi. Nažalost, nije da nisam mogla da povjerujem, samo sam ponovo dobila šamar u koliko homofobičnom društvu živimo. Jako me je to i rastužilo i naljutilo.

Da, vrlo dobro pamtim svaki napad koji se desio u Sarajevu, i ne samo u Sarajevu, nego i u Banja Luci i Prijedoru i drugim gradovima BiH. Ali svakako i sve komentare koje mogu da čujem ili pročitam na portalima, koji su čisti govor mržnje, poziv na smrt… Ono što mogu reći jeste da neću okretati glavu nad svim nasiljem koje se dešava, već ću zajedno sa prijateljima i prijateljicama, aktivistima i aktivistkinjama pokušati učiniti nešto što može doprinijeti promjeni, bar maloj promjeni.

AMERIKA JE VELIKA, BOSNA I HERCEGOVINA NASPRAM NJE MALA I GLOBALNO NEUTJECAJNA. KAKO SE UČINKOVITO BORITI PROTIV AGRESIVNIH, BRUTALNIH I HOMOFOBNIH GRUPACIJA I POJEDINACA? JESU LI ZAŠTITA POLICIJE I ZAKONSKE LEGISLATIVE DOVOLJNE? TREBA LI IZNAĆI I DRUGE NAČINE OTPORA, OBRANE, I KOJE?

Lamija: Pa, moj je prijedlog da se, američka LGBT zajednica, kad im već ustav garantuje to sveto pravo, naoruža do zuba, a da LGBT populacija Bosne i Hercegovine zahtijeva treći entitet ili barem drugi distrikt, sve u skladu sa šizofrenim uređenjima u kojima i jedni i drugi žive. Šalu na stranu, naravno da je teško porediti SAD i BiH, no mehanizmi zaštite, naravno, svugdje moraju biti isti: ljudska prava mora da garantuje zakon. Recept jeste gotovo naivno jednostavan, ali od njega se ne smije odstupiti: zakon mora na najvišoj instanci, saveznoj u SAD, državnoj u BiH (a ne entitetskoj ili kantonalnoj!) garantovati prava LGBT osoba, kategorizirati napad na njih kao zločin iz mržnje i procesuirati ga. To je baza, a razumijem Tvoju potrebu da pitaš da li je dovoljna. Nije, naravno, ako je ne prati šira društvena akcija koja mobilizira prije svega školu i obrazovni sistem, a onda medije i sve ostalo. Ja sam već malo umorna, ali ne odustajem od ponavljanja uvijek iste priče koja je ideja vodilja i svega onog što radimo u Školegijumu, magazinu za pravednije obrazovanje – onog trena kad školstvo prestane biti glavni ideološki aparat i kad počnemo obrazovati za pravednije društvo, kad oslobodimo nastavu velike funkcije pravljenja čistih predstavnika svoje vjere, nacije i orijentacije, onda smo tek očistili prostor za daljnju borbu.

Lejla: Lamija je rekla gotovo sve. Ja mogu dodati da se država zaista mora početi aktivno baviti problemom nasilja i diskriminacije. Krajnje je vrijeme da političke partije, ali i pojedinačno političari i političarke, zauzmu stav i izađu iz mraka šutnje. Užasno je da niko ne smije da da izjavu vezanu za prava LGBTI osoba. Naravno čast izuzecima, koje možemo nabrojati na prste jedne ruke. Nažalost, upravo ta situacija nam govori koliko je i u vladajućim strukturama prisutna homofobija i da još mnogo treba raditi da bismo ih osvijestili i edukovali. A pored mijenjanja obrazovnog sistema, jako je bitno ne posustati kada se nasilje dešava, ne povući se, već hrabro stati i reći da je nasilje nedopustivo.

3

TKO SU LJUDI KOJI SU DANAS U SARAJEVU IZAŠLI DA BI ODALI POČAST UBIJENIMA U CLUBU PULSE? NA FOTOGRAFIJAMA SAM PRIMIJETILA DA SU TO MAHOM BILE ŽENE I DJEVOJKE, GDJE SU MUŠKARCI?

Lamija: Ma tu su i drugari, nisu same drugarice, mada, načelno, dobro si primijetila, na barikadama su žene po pravilu brojnije. Nezgodno je sada upadati u generalizacije pa reći da su hrabrije ili fokusiranije ili šta već, no, kad bismo imali vremena i prostora analizirati zašto je to tako i zašto se lezbijke u pravilu lakše odluče outovati od gejeva, došli bismo uvijek do suštine svakog patrijarhalnog heteronormativnog društva koje ženu uvijek podrazumijeva i stavlja u posjed muškarcu. Zadojeno tim otrovnim mlijekom, društvo tako percipira i homoseksualnu ženu, nije mi u posjedu, ali je tu da, u odnosu s drugom ženom, zadovolji moju fantaziju, pa ću njihov čin tolerisati, dočim muškarcu koji je na braniku patrijarhata, neću nikada dozvoliti da ga ugrozi iznutra.

Lejla: Generalno su žene prisutnije na protestima, bar sam to ja mogla primijetiti. Iako bih se složila sa Lamijom, ne možemo generalizirati pa reći da su hrabrije ili šta već, ali da, definitivno ima veze sa patrijarhalnim heteronormativnim društvom. S druge strane, činjenica je da su gej muškarci, kao i trans žene, puno više izloženiji nasilju, pa je moguće da se zato lezbejke više odvaže biti aut. Ali da, trebalo bi naći prostora pa to više analizirati.

4

ŠTO PORUČITI ONIMA (NA SVIM MERIDIJANIMA) KOJI NAS (LGBTIQ OSOBE) NASILJEM I OSUDOM ŽELE VRATITI U PRIVATNU SFERU?

Lamija: Kao što se vidi iz odgovora na prethodna pitanja, nisam baš dobra u sažetim, kratkim i jasnim porukama, ja to radije opričavam, kako se u BiH kaže, ‘od Kulina bana, pa do naših dana.’

Ne bih im poručila ništa, jer oni ne slušaju. Šta god vi homofobu i nasilniku ovdje rekli, koliko god dobru poruku složili, on će nakon treće replike izvući Boga, ramazan, ustaše, četnike, islamofobiju, djecu Palestine i Soroša. A sličan je arsenal vjerovatno i kod ovih s drugih meridijana i paralela.

Lejla: Dijelim mišljenje sa Lamijom, i dodala bih da nas neće vratiti u privatnu sferu. Nećemo dozvoliti, svaki dan ćemo da se borimo.

Objavljeno: 14.06.2016.
Autorka: Antonela Marušić
Izvor: voxfeminae.net

Duboka tuga i najveći prkos

Kategorija: Vesti / Datum: јун 13, 2016

Autorka: Tijana Popivoda

Ubica, koji je ubio najmanje 50 ljudi i njih 53 ranio u LGBTQ noćnom klubu u Orlandu, bio je nasilnik prema svojoj bivšoj ženi. Ubica je od Islamske zajednice Orlanda u aprilu mesecu ove godine dobio javnu poruku da je ‘’ubistvo gej ljudi jedina moguća kazna za njih i da se toga ne trebamo sramiti’’. Ubica je u toku prošle nedelje ušetao u radnju i potpuno legalno kupio oružje kojim je par dana posle izvršio napad.

 

13436004_10153859112929825_1518397907_n

Ubica je mogao da postane ubica upravo zbog patrijarhalne strukture društva u kom on kao strejt muškarac ima najveću moć i dozvolu da tu moć zloupotrebljava. Ubica je mogao da postane ubica zbog religije koja mu je dala dozvolu da može da puca. Ubica je mogao da postane ubica zbog toga što je bez ikakvih problema kupio pušku kada mu je to palo na pamet. Ovaj zločin nije došao ni iz kakve fobije. Ovaj zločin je motivisan dubokom mržnjom i omogućen je dozvolom države, društva i religije.

Antiteistkinja sam. Duboko verujem da bi ovaj svet bio sigurnije mesto da nema religija u njemu, ili da makar imaju manje društvene moći nego što imaju sada. Potrese me kada čujem: “Ali to je samo pogrešno tumačenje hrišćanstva/islama/judaizma…”. Ne. Sve velike religije su protiv nas. Sve nas mrze. Zato što mi samim svojim postojanjem rušimo njihove bazične postulate. Neka od mene niko više ne traži da poštujem nečiju religiju, nikada! Ja mogu da razumem ličnu potrebu da se u veri traži neka vrsta utehe i smisla, ali odbijam da poštujem ideologiju koja mene kao ženu percipira kao niže biće, ne dozvoljava mi da izvršim abortus ako to želim ili mene kao lezbejku smatra nekom koja nema prava na postojanje.

Naša lezbejska, gej, trans, queer tela su ranjiva, ona svakog dana dobijaju poruke da su ‘’bolesna, loša, da ne treba da postoje, da moraju da se promene’’. Naša tela su mete. Mi živimo u svetu u kom nismo dobrodošle/i. Zločinački napad na toliko ljudi u gej klubu šalje poruku straha i mržnje svim LGBTQ ljudima na planeti. Gej klubovi su kroz istoriju, ali i dan danas, naša skrovišta, mesta sigurnosti u kojima se možemo opustiti od sveta u kom smo konstantno ugnjetavane/i, gde šaljemo poruku jedne/i drugima da smo predivne/i bas takvi kakvi jesmo, gde se punimo ljubavlju kako bi preživeli mržnju koja nas čeka kada iz tog kluba izađemo. Za mnoge LGBTQ ljude noćni klubovi su zapravo jedina mesta u njihovim životima gde mogu bez pritiska živeti svoju egzistenciju, gde mogu javno razmeniti ljubav koju osećaju prema svom partneru ili partnerki, gde mogu doći do radosti svog postojanja. Ovaj stravičan čin nasilja je pokušaj da se to sigurno mesto izmakne.

Žrtve brutalnog ubistva u Orlandu nikada neće biti zaboravljene, one će postati simbol jos većeg ponosa i snage u našim borbama za društva slobode, sigurnosti, pravde i ravnopravnosti. One će postati simbol još snažnijeg otpora i prkosa koji pružamo, ama baš svaki dan i na svakom mestu na planeti! I zato hajde da se ne molimo za žrtve iz Orlanda, hajde da nam ovo bude vetar u leđa za još snažnije borbe za društvene promene. Hajde da tugu, očaj i strah transformišemo u aktivizam koji ce menjati naše države i društva. Ovo je tačka u istoriji posle koje ništa više ne sme biti isto! Mi koje/i sada živimo tu istoriju, živimo i odgovornost da budućnost napravimo bezbednom i dobrodošlom za one koje/i dolaze posle nas, kao i za nas same.

Duboko tugujem i više nego ikad prkosim, svom svojom lezbejskom ljubavlju, lepotom i snagom.

Prkosim!

Terms of Reference for Capacity Assessment Expert(s)

Kategorija: Lobiranje / Datum: јун 1, 2016

Capacity Assesment

INTRODUCTION

Labris, one of the oldest lesbian human rights organizations in the region, is an organization that considers the right to different sexual orientation as one of the basic human rights. Labris works on protection, advancement and promotion of gender equality and diversity through: empowerment and social inclusion of LGBT community; creation, monitoring and advocating inclusive politics; advancement of institutional systems of support and networking on national and regional level. Since its foundation Labris has been implementing over 60 projects through its three program components – Community Development, Education and Advocacy Program.

Based on the 20-year experience in supporting the most vulnerable group and the assessment of current situation in regards to position of LGBT community in Republic of Serbia, Labris developed project The Network Change for Serbia’s LGBT Community.

BACKGROUND AND RATIONALE

Numerous research and reports continuously demonstrate that LGBT community is one of the most discriminated social groups in Serbia and state institutions have proven to be unable and not willing to ensure full human rights to LGBT person: A comprehensive survey of societal perceptions of homosexuality and attitudes towards LGBT population showed that the share of those who think homosexuality is an illness is extremely high (67%). 56 percent of the population believed homosexuality posed a threat to society and as many as one half of Serbia’s citizens would never reconcile with the fact that someone close to them is a homosexual. 17% of the parents would violently react to the fact that their child is a homosexual. Survey conducted by the Commissioner for Protection of Equality and CESID in November 2012, showed that 30% object to having LGBT neighbors, 32.5% do not want them as colleagues, 40.6% do not want them as a friend, 58.8% do not want them as teachers, and 79.5% do not want LGBT people in their family. Furthermore, the Belgrade Centre for Human Rights report shows that 80% of high school students support discrimination of LGBT people.

Although Serbia has ratified most of the international human rights documents and conventions, and has legal and institutional anti-discrimination framework largely in place, ”…in practice, those most exposed to discrimination are Roma, women, persons with disabilities and the LGBT population. They are frequently victims of intolerance, hate speech and even physical attacks. Public officials have been reluctant to publicly condemn such incidents.” (Commission Opinion on Serbia’s application for membership of the European Union {COM (2011) 668}). From the other hand, due to the extremely low level of trust in government institutions (Centre for public policy research) and lack of knowledge on the rights and existing mechanisms among LGBT population, unreported homophobic violence and discrimination remain at extremely high levels.

LGBT people in Serbia are targeted as victims of hate crime more often than other vulnerable groups such as Roma or people with disabilities. Such violence raised from the deep hatred of the perpetrator toward real and/or perceived sexual orientation and/or gender identity of the victim. Relevant institutions are usually not well sensitized and educated to deal with this issue. Even if the victims report such crimes or incidents, the fact that reason for attack was prejudice, often does not appear in the official statistical reports, because the motives of homophobia and transphobia are often not recognized or not recognized as relevant.

OBJECTIVES AND COURSE OF THE ACTION

In order to develop sustainable and innovative initiative which will build on previous Labris’ s successes and create a critical mass of supporters and build new constituencies, this program will be implemented jointly by the network of the most prominent LGBT organizations and the organizations with the extensive experience and expertise in developing sustainable advocacy structures and multiplication of the project results.

The purpose of the action is to advance human rights of LGBT persons in Serbia by stimulating policy dialog and fostering implementation of the existing legislative framework and international standards in the scope of EU-Serbia accession negotiations over Chapter 23. Specific goals of the initiative are:

  • Developing an effective and sustainable network for LGBT inclusion on national and local level and advancing its capacities for long-term policy development and monitoring
  • Raising awareness, activating and mobilizing the LGBT community and new constituencies for sustainable public advocacy
  • Fostering implementation of anti-discrimination standards and policies through strategic policy development and advocacy in the scope of EU-Serbia accession negotiations over Chapter 23

The initiatives target groups will be: LGBT community, community-based and national CSOs, the most relevant institutions, including independent institutions in Serbia and internationally and media. Specific communication strategy will be developed in order to target new audiences and activate them in the project implementation.

Apart from networking and capacity development activities (to be implemented in the year one and two), the initiative will serve as an opportunity for development of the “independent observatory” of LGBT rights through its research, analyses and watchdog components (to be implemented in year one), policy road-maps and advocacy strategies for all future work (to be implemented in year two). In addition, existing gaps and challenges in the implementation of the anti-discrimination regulations will be identified and addressed accordingly throughout the implementation cycle.

OBJECTIVES OF THE CONSULTANCY AND SCOPE OF WORK

Capacity development activities (CD) will be a crucial sustainability factor and will result in deepening and expending of the LGBT network (including the PFLAG group (Parents, Families and Friends of Lesbians and Gays) to the organizations with which LGBT organizations rarely cooperate with, community CSOs and local institutions in order to broaden the influence and outreach. CD will be implemented continuously throughout the project cycle.

Capacity Assessment Consultant will be responsible for designing assessment tools in close cooperation with CD consultants and Labris staff, the implementation of 10 capacity assessment sessions with partner organizations and institutions, formulating report which should include detail overview of organizational capacities, training and capacity development needs and recommendations for CD interventions.

Capacity Assessment methodologies which should be considered for the assignment are: McKinsey and Company for Venture Philanthropy Partners, Marguerite Casey Foundation Organizational Capacity Assessment Tool, STAR Assessment. Specific assessment tools for assessing sustainability prospects should also be used.

Capacity Assessment Experts(s) will be responsible for:

  • Continues communication with project staff;
  • Continues communication with capacity development experts;
  • Developing assessment methodology in close cooperation with capacity development consultants and Labris staff;
  • Implementing assessment of partner CSOs’ organizational capacities, sustainability prospects and institutions’ interests and knowledge of the topics relevant for LGBTI rights;
  • Developing report which should include: Explanation of methodology used to evaluate CSO capacities; Information on dates and participants of consultative meetings held for purpose of conducting assessment; Detail overview of organizational capacities and main findings (i.e. baseline identification); Identified strengths and weaknesses for each individual CSO; Identified training and capacity development needs and recommendations for CD interventions

The Consultant will be required to deliver:

  • Assessment methodology by 22 June 2016
  • 10 assessment sessions by 10 July 2016
  • Report on held sessions by 15 July 2016

Required Qualifications and Experience of the Consultant:

  • A minimum of five years of progressive experience in capacity development for civil society and/or local government agencies, including assessing needs and developing capacity building plans
  • Proven experience in designing and conducting training for adult learners
  • Team player able to work well with colleagues from diverse backgrounds
  • Prior experience with USAID or international donor funded projects
  • Extensive knowledge of the human rights and national social inclusion policies and practices
  • University degree in public administration, political science, community development, communications, or other relevant field
  • Strong communication skills (written and oral)

Application Procedure

Applicants are required to submit the following by CoB June 20, 2016:

  • An explanation of the Applicant(s) qualifications to perform the task (including CVs, past performance information, at least 3 references)
  • Brief letter of Interest (1 page);
  • A detailed budget

Applicants can send their materials to: labris@labris.org.rs with the subject line: “Application [YOUR NAME]: Capacity Assessment Expert”