Месечне архиве: фебруар 2016

Italija: Senat odobrio zakon o istopolnim zajednicama

Kategorija: Vesti / Datum: фебруар 25, 2016

Italijanski Senat u četvrtak je usvojio izmene zakona kojima se istopolnim parovima omogućava da budu u građanskoj zajednici.

italy-parliament
Izmenama zakona predviđeno je da istopolni partneri ne mogu da usvajaju decu, a građanska zajednica ne podrazumeva obavezu vernosti.

senat
Za izmene zakona glasalo je 173 senatora, a 71 bio je protiv.

Predlog izmena zakona sada treba da odobri parlament.

Premijer Italije Mateo Renci očekuje da će izmene zakona definitivno biti usvojene u roku od dva meseca.

Pripadnici LGBT zajednice izrazili su duboko nezadovoljstvo, jer izmene zakona ne podrazumevaju i pravo gej parovima da usvajaju decu.

Italy-protest
„Besni smo, ljuti, razočarani. Ne možemo da verujemo da 2016. u zemlji kao što je Italija, koja je toliko ponosna jer je deo Evrope, moguće da se izglasa zakon o građanskim zajednicama, a da se pri tome ne uzmu u obzir deca koja treba da, kao italijanski državljani, budu zaštićena“, rekla je predsednica italijanske asocijacije homoseksualnih roditelja Marilena Grazadonija.

Objavljeno: 25.02.2016.
Izvor: http://rs.n1info.com

Konkurs za prijem polaznica na obuku za pružanje emotivne podrške lezbejkama, kvir i trans ženama

Kategorija: Vesti / Datum: фебруар 23, 2016

Konsultacije za lezbejke, Beograd, sa velikim zadovoljstvom raspisuju

lezljubav
Konsultacije za lezbejke vas sa radošću obaveštavaju da će tokom marta i aprila meseca 2016. godine u Beogradu organizovati bazičnu Obuku za pružanje emotivne podrške lezbejkama, kvir, bi i trans ženama, u trajanju od 50 radnih sati (detaljniji opis i program obuke možete videti u prilogu).

Obuka je namenjena lezbejkama, kvir, bi i trans ženama, zainteresovanim za sticanje znanja o direktnom radu u podršci drugim LBTQ ženama, kao i eventualno dalje usavršavanje, volontiranje i aktivistički angažman u okviru Konsultacija za lezbejke. Cilj edukacije je upoznavanje sa osnovnim vrednostima, principima i tehnikama emotivne podrške.

Ukoliko ste zainteresovane za učešće, molimo vas da nam do srede, 03.marta 2016, pošaljete kratku biografiju i motivaciono pismo (do pola kucane strane), na email adresu sos.lezz@gmail.com. Molimo vas da tom prilikom posaljete i vaš kontakt telefon. Sve prijavljene kandidatkinje kontaktiraćemo u roku od 5 dana od završetka konkursa.

Ukoliko imate bilo kakvih dodatnih pitanja, možete nam se obratiti na ispod navedene kontakte.

Konsultacije za lezbejke, Beograd
e-mail: sos.lezz@gmail.com
twitter: @LezzSOS
blog: http://konsultacijezalezbejke.blogspot.com/
facebook: https://www.facebook.com/pages/Konsultacije-za-Lezbejke/539117276136198
telefon: 011. 292 00 67 (ponedeljkom od 16h-20h)

Obuka za pružanje emotivne podrške lezbejkama, kvir, bi i trans ženama
Bazični kurs u trajanju od 50 radnih sati

Ovo je nacrt Obuke za pružanje emotivne podrške LBTQ ženama. Osnovna politika obuke polazi od feminističke teze o iskustvenom znanju i podrazumeva aktivno učestvovanje tokom obuke, što uključuje i proradjivanje svojih ličnih životnih iskustava. Obuka traje 12 dana, ukupno 50 radnih sati. Održavaće se tokom marta i aprila meseca 2016. godine. Za sve koje su učestvovale na najmanje 75% obuke dodeljuju se sertifikati.

Nakon Obuke će biti organizovana dodatna trodnevna edukacija za zainteresovane polaznice, kao i radionice koje su deo permanentne edukacije. Odabrane zainteresovane polaznice imaće mogućnost volontiranja u okviru Konsultacija za lezbejke, kao i daljeg usavršavanja u pružanju emotivne podrške putem email konsultacija i kroz facilitacije radionica i grupa podrške za LBTQ žene. Facilitaciju Obuke vode članice Konsultacija za lezbejke, Beograd i drugih organizacija.

Facilitatorke obuke: dugogodišnje konsultantkinje za podršku lezbejkama i aktivistkinje feminističkog i lezbejskog pokreta
Mesto održavanja: prostor Labrisa, Beograd
Vreme održavanja: mart i april 2016.
Satnica: Petak 16h-20h
Subota 10h-18h
Nedelja 10h-14h

Program – ključne teme:

I vikend
FEMINISTIČKI PRINCIPI RADA, HOMOFOBIJA I INTERIORIZOVANA HOMOFOBIJA
– Upoznavanje, pravila rada
– Feministički principi rada
– Homofobija i interiorizovana homofobija
– Radionica ličnog iskustva
– Tehnike emotivne podrške: Aktivno slušanje

II vikend NASILJE I DISKRIMINACIJA NAD ŽENAMA
– Nasilje nad ženama – opšte
– Nasilje nad ženama – seksualno nasilje / incest
– Radionica ličnog iskustva
– Suprostavljanje nasilju – kako reci NE / granice
– Tehnike emotivne podrške: Terapijski principi

III vikend VIŠESTRUKA DISKRIMINACIJA, COMING OUT
– Višestruka diskriminacija nad lezbejkama – romska egzistencija, lezbejke sa invaliditetom, trans lezbejke, lezbejke iz malih mesta, klasno pitanje, itd.
– Coming out
– Radionica ličnog iskustva
– Tehnike emotivne podrške: Aktivno slušanje

IV vikend LEZBEJSKI PARTNERSKI ODNOSI
– Kontrola u odnosima, emotivna zavisnost, faze odnosa
– Radionica ličnog iskustva
– Tehnike emotivne podrške: Tipovi razgovora, Faze razgovora, Praktične vežbe razgovora

Objavljeno: 22.02.2016.
Izvor: konsultacijezalezbejke.blogspot.rs

Pismo porodici

Kategorija: prenosimo / Datum: фебруар 19, 2016

Dragi moji,

neke stvari je jako teško prevaliti preko usana. Neke stvari bole, i neke stvari je možda bolje prećutati. I znam da vi ovo ni ne želite da čujete zapravo. Mislim da još uvek niste spremni, a pitanje je da li ćete ikada biti.
U našoj porodici sve ide tako sporo, kao da „sutra“ uvek dolazi, kao da mora da dođe, kao da život nije jedna tako krhka stvar, kao da smo besmrtni, kao da imamo vremena da čekamo.I zato vam ovo ne govorim, već pišem i već sad znam da moje reči možda nikada neće doći kod vas.
A zašto pišem ovo? Pišem zato što ne mogu više da držim u sebi, ne mogu više da posle svake male diskusije, posle svađe, posle uzgrednih komentara, grizem jezik i prećutkujem sve ono što bih vam sasula u lice. Ali moram, moram jer sam već toliko izdržala u tišini, jer znam da bi vas povredilo. I onda radim ono što sam obećala sebi da više nikada neću raditi – puštam vas da me iznova i iznova povređujete kako bi vaša srca ostala netaknuta, barem u tom smislu.
Znam da vas bole neke druge stvari. Da vas je moje odrastanje i promene koje su mi se dešavale zbunjivalo, da ste se osećali zanemareno, da sam vas brinula i da vas još uvek brinem. Znam da se još uvek nadate da će kroz vrata proći mala, plava, slatka Kristina, ona Kristina koju ste voleli i na koju ste bili strašno ponosni čak i kada nije radila ništa. Znam da ste me posmatrali kako se pronalazim, trpeli moju tišinu, moje nervozno i nerazgovetno čavrljanje, moju povučenost, moj bes, crninu koju sam nosila, glasnu i nasilnu muziku koja je dopirala iz mojih slušalica. Znam da ste plakali i da ste se nervirali kada su poslednji tragovi moje plave kose nestali pod zujanjem mašinice, kada je odeća koju ste mi kupovali nestala u kesama ispod kreveta, kada su muške majice i pantalone prevladale, kada su sa mojih vrata počele da vise na desetine kariranih košulja.
Znam da ste dali sve od sebe da prihvatite ono što sam vam govorila da sam. Znam, bako, koliko te boli što nikada nećeš igrati na mojoj svadbi. Veruj mi kad ti kažem, mene boli više. Znam da ne razumeš, ali ljubav je svuda ista i podjednako predivna. Najviše na svetu želim da igraš na mojoj svadbi, bako.
Znam, mama, zašto si ćutala kada je moja „drugarica“ nakon provedene noći u našem stanu došla na doručak, znam zašto se nisi nasmejala. Znam da si se kasnije trudila da sve to ispraviš kada je Nataša došla u našu kuću. Znam da si joj širom otvorila vrata jer krivica je takva kučka. Znam, mama. Znam.
Znam, tetka, zašto me stalno moliš da pustim kosu, da se ofarbam, da se našminkam, da obučem haljinu, kupim baletanke, zašto me preklinješ da uradim makar jednu od nabrojanih stvari. Znam zašto na svako moje „idem do grada“ koje dobacim sa vrata, dolazi bezbroj uzdaha. Znam zašto kada izlazim sa Njom, nailazimo na tišinu. Znam da se plašite. Znam da odahnete kad god se vratimo žive i zdrave i uz smeh. Znam da se oduševite kad vam kažemo da ne idemo nigde danas, da ćemo ostati da gledamo film.
Ali znate li vi da se i ja plašim? Da li uopšte mislite na mene? Na moja osećanja? Da li ste ikada pomislili da sam ja ta koja se suočava sa svetom, dok vi dobijate komentare, blede ostatke koje sam ja već prežvakala? I da li vam je palo na pamet da mi i tišina i komentari i tvoja hladnoća, draga tetka, prema Nataši čak i nakon više od dve godine, slamaju srce svakog dana?
Znam da se plašite. I ja se plašim. Retko kad prođe jedan dan samo da mi neko ne dobaci nešto na ulici. Znam da vas više brinu nego zasmejavaju priče koje prepričavam o čudnim komentarima, čudnim ljudima, o tome kako za moju devojku i mene misle da smo pederi. Ali ja vam još nikada nisam rekla ništa o strašnim ljudima, o strašnim komentarima, o tome kako su nas jurili i kako smo se izvukle zahvaljujući samo pukoj sreći. Nisam vam pričala ništa o navijačima, o strahu, o pretnjama. Nisam vam nikada rekla koliko sam se užasno uplašila kad su mene i još troje prijatelja pratili besni navijači od Kalemegdana do česme u Knez Mihajlovoj uz pretnje smrću. Kako mi se činilo da su mi noge od olova, kako sam pokušavala da uvek budem između prijatelja i njih, kako mi se kao i uvek kad sam u takvim situacijama, stomak napuni kamenjem, kako mi srce ludački lupa, kako mi se dlanovi preznoje.Nisam vam nikada rekla kako je to kada vam neko u autobusu gurne ruku pod majicu „da proveri šta imate ispod“. Nisam vam nikada rekla koliko je pretnji silovanjem, batinama, klanjem došlo sa usta stranaca. Nisam vam nikada rekla za toliko šamara i pribijanja uz zid. Nisam vam nikada rekla kako je to kada vam neko javi da je vaša prva ljubav, vaša prijateljica, silovana samo zato što se je gledali.
Nisam vam nikada rekla kako je strašno čuti te reči „Zaslužile ste.“
Nisam vam nikada rekla koliko me je strah. Kako mi se ponekad čini da ne mogu da dišem, da nikad neću moći, da će mi srce stati, da će me ovaj umor i ovaj stalni oprez savladati.
Nisam vam nikada rekla kako je to kada vas neko prati konstantno. A ne smete nikome da kažete. Nisam vam rekla da sam godinama išla kući sa ključevima čvrsto stegnutim u šaci, da sam maltene utrčavala u zgradu, zašto sam tako iritantno nalegala na zvono.Nisam vam nikada rekla ni kako je to verovati nekome ne znajući da je ta osoba jako opasna. Nisam vam nikada dopustila da saznate kako je to kada ste oboreni na zemlju. Kakav je ukus krvi, suza, znoja.Nisam vam nikada rekla da je najstrašniji zvuk, zvuk otkopčavanja šlica. Nisam vam nikada rekla kako je to kada želite da umrete, nisam vam rekla kako je to kada se tuširate dok vam koža ne prokrvari. Nisam vam rekla koliko je užasno bolno ćutati. Nisam vam nikada rekla da sam prvi put, dve godine nakon toga, odlučila da ne budem paranoična u vezi svih ljudi, da moram da se opustim. Nisam vam rekla kako sam se tresla kada sam čula kako se okreće ključ u bravi. Nisam vam rekla da mi se od pesme „Na zadnjem sedištu moga auta“ povraća. Nisam vam nikada rekla kako je to kada šaku bensedina zalijete tekilom. Nisam vam nikada rekla kako je ponekad lepo ne znati šta uzimaš. Nisam vam rekla kako je to gledati smrt u lice i reći „Svejedno mi je“. Nisam vam rekla da se prve godine srednje škole ne sećam. Ni kako je to posustati i uzeti toliko svega da ne znate šta vam se dešava. Ni da sam mrzela sebe zbog tih jadnih par nedelja sa „onim finim dečkom“. Nisam vam rekla kako sam mislila da sam toliko prljava da ne zaslužujem da ikada budem sa devojkom, da budem srećna, da budem svoja. Nisam vam rekla da sam kažnjavala sebe i da me je bilo previše strah da kažem „ne“. Nisam vam rekla da ponekad i batine i zemlja, i tišina i ključ u bravi, i krevet deluju kao ista stvar. Nisam vam rekla kako je to biti oboren, biti ponižen. Nisam vam rekla kako je to mrzeti sebe.
Nisam vam rekla da sam prvi put slobodno udahnula vazduh kada sam zavojem povezala grudi. Nisam vam rekla kako sam prvi put bila istinski srećna kada sam poljubila devojku. Nisam vam rekla kako sam tek skoro prvi put potražila profesionalnu pomoć kako bih prevazišla napade panike i košmare. Nisam vam rekla da sam tek uz Natašu prvi put pomislila „Ovo je život vredan življenja.“
Draga porodico, znam da se plašite. Ali plašim se i ja.
Život je težak, i život je bolan, i život je strašan – pogotovo kada ste rodno neutralna gej osoba, kada izgledate kao ja.
Ali dragi moji, ja sam preživela – priznajem, zahvaljujući čistom inatu. I svaki dan ustanem i svaki dan se suočim sa svetom podignute glave jer znam da se sve ovo isplati na kraju. Znam to kada na kraju dana legnem pored nje i izgubim se u tim predivnim plavim očima i pegicama. Znam to kada šetam na Prajdu sa svojim gej, trans i strejt prijateljima. Znam to na svakoj tribini, na svakoj akciji na kojoj učestvujem. Iskreno verujem da može biti bolje i da će biti bolje jednog dana.

Draga porodico, bojim se da vam ne preostaje ništa drugo osim da i vi u to poverujete.

Objavljeno: 18.02.2016.
Autorka:  Kristina Kastelec
Izvor: http://borbazajednakost.blogspot.rs

EU integracije za poboljšanje ljudskih prava LGBT osoba na Zapadnom Balkanu

Kategorija: Vesti / Datum: фебруар 18, 2016
Izvor: soc.ba

Izvor: soc.ba

Na Zapadnom Balkanu ljudska prava LGBT osoba svakodnevno se krše. Jedan od razloga ovakve situacije jeste neopredijeljenost i oklijevanje organa vlasti da kreiraju i/ili poboljšaju institucionalne i pravne mehanizme koji bi štitili ljudska prava LGBT osoba. Ono što nedostaje jeste strukturalni poticaj za, sa jedne strane, napuštanje homofobnih praksi i, sa druge strane, pritisak da se usvoje i provedu zakoni koji štite LGBT osobe. Ulazak u EU je najvažniji međunarodni proces koji nudi ove strukturalne inicijative.

Zbog gore navedenih razloga, Sarajevski otvoreni centar (SOC) započeo je sa implementacijom projekta „Korištenje procesa EU integracija za poboljšanje LGBT prava na Zapadnom Balkanu“.Neke od aktivnosti u sklopu ovog projekta će biti: uspostavljanje i promovisanje besplatnog pravnogsavjetovanja za LGBT osobe u zemljama regije, dokumentacija kršenja LGBT ljudskih prava, podizanje kapaciteta organizacija civilnog društva, kao i druge aktivnosti koje se tiču suzbijanja diskriminacije i zločina iz mržnje u zemljama Zapadnog Balkana. Konačni cilj projekta je promicanje poštivanja ljudskih prava LGBT osoba na zapadnom Balkanu, koristeći proces EU integracija kao fokus za ciljano zagovaranje zasnovano na prikupljenim informacijama kroz dokumentovanje slučajeva i istraživanje.

Pored Sarajevskog otvorenog centra (BiH), u implementaciji projekta učestvuju ILGA Europe (Belgija), Labris (Srbija), Subverzivni Front (Makedonija), Centar za jednakost i slobodu (Kosovo) i Fondacija CURE (BiH).U 2016. godini ove organizacije će raditi na raznim aktivnostima koje se tiču diskriminacije i zločina iz mržnje vezanih za LGBT osobe.

Labris će, između ostalog, raditi na zagovaranju adekvatne implementacije nacionalnih i međunarodnih politika i standarda relevantnih za LGBT prava u Srbiji. Također će kreirati i mehanizam za prijavljivanje slučajeva zločina iz mržnje na lokalnom nivou i upoznati lokalnu LGBT zajednicu sa mehanizmima za prijavljivanje zločina iz mržnje.

Jedna od aktivnosti Centra za jednakost i slobodu će biti Godišnji izvještaj o stanju prava LGBT osoba u Kosovu u 2016. godini.CEL će također raditi sa LGBT zajednicom i njenom osnaživanju u ostvarenju ljudskih prava.

Subverzivni Front će pored ostalih aktivnosti kreirati analizu makedonskog zakona o zabrani diskriminacije iz ugla seksualne orijentacije i rodnog identiteta i njegovog usklađivanja sa pravnom stečevinom EU-a i drugih međunarodnih ljudskopravaških standarda. Oni također planiraju zagovarati za suzbijanje diskriminacije i zločina iz mržnje/govora mržnje na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta.

ILGA-Europe će osim direktnog lobiranja u Briselu za poboljšanje ljudskih prava LGBT osoba na Zapadnom Balkanu raditi i, između ostalog, na izgradnji kapaciteta projektnih partnera i organizovanju EU studijskih posjeta.

Jedan od fokusa Fondacije CURE u 2016. godini će biti analiza udžbenika srednjih škola u BiH koji podstiču stereotipe i predrasude prema LGBT osobama. Na osnovu dobijenih rezultata, Fondacija CURE će imati sastanke se predstavnicima/ama Ministarstva obrazovanja i pedagoških instituta kako bi ukazali/le na neophodne izmjene i doprinijele u borbi protiv diskriminatornih udžbenika.

Projekat se finansira iz sredstava State Department-a, Ureda za demokratiju, ljudska prava i rad u iznosu od $332,000. Projekat će trajati do kraja 2017. godine.

Objavljeno: 17.02.2016.
Izvor: soc.ba

SFRJ za početnike/ce: Kako se kalio LGBT pokret i borilo za dekriminalizaciju homoseksualnosti u Jugoslaviji

Kategorija: Vesti / Datum: фебруар 15, 2016

111

U postjugoslovenskom prostoru, jedan od omiljenih načina tumačenja prošlosti s ciljem argumentovanja postupaka u sadašnjosti, je proizvoljna interpretacija života, prava, navika i običaja u socijalizmu.

Nerijetko ćemo u javnim diskusijama ili anonimnim forumskim komentarisanjima naići na kvazi argumentaciju kako nečega u Jugoslaviji nije bilo, da bi nam to čega nije bilo poslužilo kao pokriće da ga ni danas ne bude. U ovim prije/poslije tumačenjima LGBT prava su ”omiljena” tema. Nedovoljno teorijsko znananje i generalno neznanje otvaraju nepregledno polje naklapanja bez elementarne potrebe da se posegne za činjenicama. A one su potpuno suprotne slici koju želi izgraditi heteropatrijarhalna većina, jugonostalgična po potrebi.

O homoseksualnosti u SFRJ, njenoj dekriminalizaciji i formiranju LGBT pokreta na info sesiji u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra na temu Između tradicije i seksualne modernosti: homoseksualnost u socijalističkoj Jugoslaviji, govorio je Franko Dota, doktorant moderne i savremene povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje izrađuje rad na temu “Javna i politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj”. U vrijeme nedekriminalizacije homoseksualnosti, u ”godinama progona” u SFRJ su procesuirane 520 homoseksualne osobe. Svaka pojedinačna sudbina i kažnjavanje zbog orijentacije je ogromna i nenadoknadiva šteta, ali kada ovaj broj uporedimo sa zapadnim i modernijim zemljama, on postaje zanemarljiv u odnosu na Austriju ili Njemačku u kojima je riječ o hiljadama, desetinama i stotinama hiljada. Kontra tezi o ”mračnom jugoslovenskom dobu” ide i činjenica da je u Jugoslaviji, odnosno njenoj republici Sloveniji utemeljen prvi festival LGBT filma u svijetu u jednoj socijalističkoj zemlji, a LGBT pokret djelovao unutar Saveza socijalističke omladine.

Protivprirodni blud i novi socijalistički poredak

Susret sa advokatkinjom koja je sarađivala sa ženskim i LGBT organizacijama, Franka Dotu je odveo u prostor istraživanja pozicije LGBT osoba u prvom redu gay muškaraca u bivšoj zajedničkoj državi. Početak istraživanje široke teme i obimne građe bio je vezan za sudsku presudu koja se odnosila na advokatkinjinog strica koju je posjedovala u porodičnoj arhivi. Presuda je bila dodijeljena za ”homoseksualno djelo” o kojem se do danas malo znalo i govorilo, sjećanja savremenika najdalje sežu do sedamdesetih godina, iako je bilo poznato da je homoseksualnost bila krivično djelo, postojalo je mišljenje da ljudi zbog fizičkog kontakta sa istospolnom osobom nisu pravno procesuirani.

Presuda je bila iz februara 1950. godine, a kasnija istraživanja Franka Dote pokazaće kako je riječ o vjerovatno najvećem homoseksualnom procesu u SFRJ kada je osuđeno sedam muškaraca o čemu je izvještavala i tadašnja zagrebačka štampa. Njihova imena su bila objavljena a osuđeni su i kao ”nesukladni novom socijalističkom poretku, kvaritelji ideje zdravog radnika i zdravog omladinca”. ”Uz njih je tada uhapšeno i 45 muškaraca u centru Zagreba i osuđeni su prekršajno što je podrazumijevalo administrativnu kaznu ili prinudni rad sa slobode dok su neki od ove sedmorice osuđeni i na duže zatvorske kazne”, navodi Dota.

”Protivprirodni blud” je termin koji je korišten u svim dokumentima (u Hrvatskoj) ili bludnost suprotna naravstvenosti (u Srbiji). Tada nije ni bilo termina homoseksualnost. On se prvi put javlja u 19. stoljeću, a kod nas početkom 20 stoljeća u medicinskim časopisima. ”Propivprirodni blud” podrazumijevao je kontakt kako između muškaraca tako i između žena-punoljetnih osoba, u privatnosti, uz obostrani pristanak. To je bilo krivično djelo u svim zemljama koje su stupile u Jugoslaviju 1918.

”Pokušaji dekriminalizacije postojali su već dvadesetih godina. Stručni krugovi naprosto smatraju nepravednim dvije punoljetne osobe kažnjavati zbog onoga što rade u svojoj privatnosti”, objašnjava naš sagovornik.
Sa takvim propisima Jugoslavija ulazi u svoje poratno razdoblje. Od 1945. do 1951. U ovom periodu nema pravnog krivičnog zakonika i sudi se na temelju starog prava uz poštivanje novih ideala.
Ovo razdoblje Franko Dota u svojim istraživanjima naziva goroznim, teškim godinama progona.

U cijeloj zemlji tada je osuđeno 80 muškaraca i desetak žena.

Često su se na udaru našli svećenici ali ne samo oni, bili su tu uglavnom ”obični” ljudi, radnici… Nisu ”čuveni” ljudi, niti postoje tračevi kako kaže naš sagovornik o tome ko je a ko nije bio gay, niti su važne individualne karakteristike za istraživanje. Na ovom kao i nizu drugih primjera lako zaključujemo da se u Jugoslaviji mogao u tajnosti provesti miran i siguran život, dok je neko za istu stvar bio osuđivan i progonjen.

”Ne možemo generalizirati individualne priče. Ono što ja kao istraživač gledam su politika, pravo, medicina i mediji. Ne istražujem kako su ljudi uistinu živjeli”, objašnjava Dota i dodaje kako su seksualni radnici u odnosu na progon drugih muškaraca u periodu ‘45.-‘51. imali povlašteniji status. ”Jer se smatralo da su oni došli u grabežljive ruke stariji, predatorskih i bogatijih muškaraca, a podali svoje tijelo jer su se našli u bijedi i očaju. Bili su oslobađani kazne uz obećanje da to više nikada neće raditi.”

Iz godina progona u godine skrivanja

U vrijeme progona, tih najtežih godina, savezno pravosuđe se odlučuje na potpunu dekriminalizaciju svih istospolnih odnosa uz izjednačavanje dobi pristanka od 15 godina i za homoseksualne i za heteroseksualne osobe. ”To je bio prijedlog koji nije bio javan ali je odaslan svim pravosudnim institucijama u zemlji. Odgovori i reakcije su uglavnom bili negativni, najčešće sa obrazloženjem da novo socijalističko društvo zahtijeva zdrave, fizički i moralne, u prvom redu radnike i omladinu. Odgovori iz BiH su podrazumijevali da to nije u tradiciji sa pravnom svijesti naroda,” kaže Dota te dodaje kako je homoseksualnost zadržana kao krivično djelo u Federalnom zakoniku koji stupa na snagu 1951. godine gdje je predviđena kazna zatvora do dvije godine uz mogućnosti izricanja uslovne ili novčane kazne.

”Prvi korak ne baš prema seksualnoj modernosti, ali popuštanju, učinjen je tada kada su cijeloj Jugoslaviji prvi put dekriminalizirani lezbejski odnosi. Oni više ne ulaze u krivični zakonik.
Pedesete godine su godine skrivanja. Počinje se razmišljati je li homoseksualnost urođena osobina. Neki su razmišljali vrlo progresivno i navodili kako seksualnom moralu mjesta u zakonu nema.
Godine 1961. dešavaju se značajne izmjene i dopune Krivičnog zakona, kada je kazna zatvora smanjena na period do jedne godine, uz mogućnost novčane ili uslovne kazne i privi put nečega što je uključivalo samo sudsku opomenu (bez presude i evidentiranja kao kažnjenog gonjenja).

”U razdoblju od ‘51. do ‘77. oko 520 muškaraca je osuđeno u cijeloj Jugoslaviji. U istom razdoblju je u Austriji osuđeno 12 000 ljudi koja je brojčano manja od Jugoslavije. U Zapadnoj Njemačkoj oko 100 000 ljudi što je više već u doba nacizma iako kazne nisu bile okrutne kao u nacističko vrijeme. U Italiji je pod raznim policijskim mjerama obrađivano 50 000 ljudi. Čak u Francuskoj koja je najliberalnija , muškarci su bili kažnjavani zbog nepoštivanja dobnog pristanka koja je tamo podrazumijevala 21 godinu. Negdje na polovici stoljeća je homoseksualnost kažnjivo djelo u 16 evropskih država a u ostalih 14 nije. Kad je riječ o suđenjima, u odnosu na druge socijalističke zemlje, Jugoslavija je bila najliberalnije,” pojašnjava Dota.

Čuvenim Ustavom SFRJ iz 1974.- Kardeljev, ”najduži Ustav na svijetu”, veći dio krivičnog prava pripada socijalističkim republikama i pokrajinama. Slovenija termin ”protivprirodnog bluda” potpuno ukida. Hrvatska dekriminalizira dobrovoljne pristanke punoljetnih osoba na seksualni čin ali zadržava termin protivprirodni blud i mijenja dob pristanka na 18 godina za homoseksualne odnose.
Dekriminalizaciju provode Crna Gora i Vojvodina.

Ne provode BiH, uža Srbija sa Beogradom, Kosovo kao autonomna pokrajina i Makedonija.

Osamdesete godine pokazuju, navodi Dota, da se u četiri republike u kojima ostaje krivično djelo, ono više ne sudi.

Činjenica da nema demografskog pada tamo gdje je homoseksualnost legalna, nema općenito moralnog pada, nema slabljenja porodice bili su razlozi koji su doprinosili dekriminalizaciji homoseksualnosti SFRJ.

Vrh Komunističke partije SFRJ je najmanje tri puta razmatrao potpunu dekriminalizaciji, posljednji put 1976. kada su naložili svim republikama njeno ukidanje.

Jugoslavija, jedina socijalistička država sa LGBT pokretom

”Jugoslavija je jedina socijalistička zemlja uz izuzetak Istočne Njemačke u kojoj je postojao LGBT pokret ali malo drugačiji. Autohtoni i autonomni LGBT pokret u Jugoslaviji je osnovan 1984. u Ljubljani. Osnovana je grupa MAGNUS a godinu dana poslije lezbijska grupa ŠKUC-LL. Obje grupe pod istim ili različitim imenima kontinuirano djeluju do danas.

Slovenski LGBT pokret je ponosan da ima tradiciju od 32 godine.

LGBT zbivanja u Ljubljani su bila javna i javno najavljena, bez policijske zaštite, napada i problema. Bilo je negodovanja što je očekivano. O tome je pisala omladinska, opozicijski nastrojena štampa. „Osim raznih tribina organizovan je i danas postojeći festival gay i lezbejskog filma, prvi festival filma sa gay i lezbejskom tematikom na svijetu u jednoj socijalističkoj zemlji,“ objašnjava Dota. Festival je zabranjen 1987. ali je uz benevolentnost slovenske komunističke partije nastavljen. Osnovan je u okviru sociolističke omladine, organizovan u njihovim prostorijama i de fakto bio rezultat rada socijalističke omladine.

Do dekriminalizacije homoseksualnosti u preostale četiri jugoslovenske zemlje došlo je nakon rata i raspada Jugoslavije.

Objavljeno: 15.02.2016.
Autorka: Kristina Ljevak
Izvor: LGBT.ba[timeline-express]

LGBT aktivisti strahuju od novih vremena: ‘Stečena prava branit ćemo i prosvjedima’

Kategorija: Vesti / Datum: фебруар 5, 2016

 

Reuters

Reuters

Dolazi nam vrijeme kada treba imati hrabrosti osobe i pojave nazvati pravim imenom, ponosno iskoračiti naprijed i reći da ljudska prava, društvo u kojem će se ravnopravnima osjećati svi, baš kao što će pred zakonom biti jednaki ne smije i neće biti i ostati floskula. Baš kao što to nije ni antifašizam, kaže Ana Brakus

Glavne poruke s ovih dana održane tribine »LGBTI radnička prava i udruživanje« mogu se svesti pod zajednički nazivnik koji nam govori o tome da su seksualne manjine u Hrvatskoj posebno ugrožene na svom radnom mjestu. LGBTI aktivisti strahuju da se s dolaskom nove vlasti u Hrvatskoj to neće mijenjati. Štoviše, očekuju da će radnička, ali i građanska prava seksualnih manjina biti dodatno ugrožena.

Gordan Duhaček, novinar, komentator Tportala i jedan od osnivača Udruženja Zagreb Pride, naglašava da su radnička prava u Hrvatskoj takva da su ugroženi svi radnici, naročito u privatnom sektoru. Ljudi koji su gej povrh toga se suočavaju s mogućom homofobnom diskriminacijom na radnom mjestu, pa većina i skriva svoju seksualni identitet od kolega i poslodavaca. Naravno, drži Duhaček, mnogi od njih će reći da je to njihova privatna stvar.

– No, iz mojeg radnog iskustva s brojnim heteroseksualnim kolegama nisam nikad primijetio da oni svoju heteroseksualnost smatraju privatnom stvari i sustavno je prešućuju. Ako nečija heteroseksualnost nije problem na radnom mjestu, ne bi trebala biti ni nečija homoseksualnost. Nažalost, to u Hrvatskoj nije tako, o čemu svjedoči primjerice slučaj bivšeg profesora FOI-ja Darija Krešića, kojega su na fakultetu – a očekivalo bi se da je akademska sredina ipak tolerantnija od bauštele – vrijeđali zato što je gej, pa je na kraju proveo i nekoliko godina na sudu i na kraju dobio 75 tisuća kuna odštete. No, Krešić je ipak imao privilegiranu društvenu poziciju kao sveučilišni nastavnik da se homofobiji na radnom mjestu usprotivi, dok većina tu mogućnost baš i nema. Odgovarajući zakoni za zaštitu od homofobne diskriminacije na radnom mjestu postoje, no LGBT građani ih zasad nedovoljno koriste. Jedan razlog je svakako reputacija hrvatskog pravosuđa kao neefikasnog, drugi je strah suočavanja s homofobijom okoline, pa se i dalje bira šutjeti i trpjeti. Sve to je tema koja se tek sada počinje otvarati i sigurno će biti još mnogo rasprave o tome i u javnosti i u LGBT zajednici, poručuje Gordan Duhaček.

Izostanak sustavne podrške

Ana Brakus, LGBTI aktivistkinja i urednica portala Libela.org., iznosi da je njezin dojam taj da LGBTI tribina šalje poruku o izostanku sustavne podrške za gey osobe koja je potkrijepljena s konstantnim zatiranjem radničkih prava u Hrvatskoj – za sve njezine građanke i građane. Njoj se čini da je tijekom te tribine napravljena izuzetno dobra poveznica između izostanka obiteljske podrške za LGBT osobe u procesu autanja i življenja vlastitog identiteta, ali i ekonomske ovisnosti poglavito mladih osoba o tim istim obiteljima, o čemu je govorila Nina Čolović.

– S druge strane, kao što je govorio Goran Selanec, jasna je i veza izostanka podrške ili nereagiranja na diskriminaciju na poslu u situaciji koja je radno nesigurna za sve. Poslodavcu koji vam produžuje ugovor iz mjeseca u mjesec, kod kojega sve ovisi o vašoj radnoj učinkovitosti, uklapanju u tim i sličnim frazama ne želite se zamjeriti moralno ispravnim zauzimanjem za vašeg kolegu ili kolegicu, čak i kad znate da je to potrebno jer vam egzistencija o tome ovisi. Smatram da je redoslijed riječi u sintagmi LGBT radnička prava nesretan odabir, jer upućuje na neka posebna ili drugačija prava, što nije slučaj – radi se samo o radničkim pravima LGBT osoba – osoba koje su dvostruko diskriminirane. Uz to što se nalaze u nepovoljnim uvjetima rada (neplaćeni rad, nesiguran rad i sl.) baš kao i svi drugi, te osobe izložene su i diskriminaciji temeljem svoje seksualne orijentacije i rodnog identiteta. U proteklih nekoliko godina povećao se broj hrabrih osoba koje se zauzimaju za svoja prava unatoč svemu navedenom, ali ponajviše zbog osobnog preuzimanja rizika za ostvarenja nekog sretnijeg i ispunjenijeg života, ocjenjuje Ana Brakus.

Da su svima radnička prava ugrožena ističe i Marko Jurčić iz Zagreb Pridea. Također ukazuje na to da LGBTIQ radnice i radnici, uz kršenje standardnih radničkih prava, često trpe i diskriminaciju po osnovi spolne orijentacije, rodnog identiteta ili rodnog izražavanja, kao i uznemiravanje na radu. Na žalost, čak i kada se LGBTIQ osobe odluče na prijavu diskriminacije na radu – dakle kršenje svojih radničkih i ljudskih prava – često ostaju bez podrške drugih radnika i radnica, odnosno svojih kolega. Jurčić tvrdi da su time diskriminirani radnici i radnice i u radnom sporu u teškoj situaciji, jer nemaju svjedoke.

Međutim, u međuvremenu je Hrvatska dobila novu vlast koja okuplja političare i s krajnje desnice, s poznatim stavovima o LGBT osobama. Taj novi politički diskurs razlog je za opravdanu bojazan o tome da će seksualna diskriminacija na radnom mjestu porasti. Brakus kaže da će politički diskurs koji koriste političari u novoj Vladi sasvim sigurno poslužiti kreiranju homofobične i transfobične atmosfere.

– Na neki način, kad osobe koje zauzimaju političke funkcije svojim djelovanjem, svojim govorom i nastupom daju dozvolu, služe kao primjer onoga što je dopustivo i onoga što nije. Radno mjesto samo je jedan mikrosvijet u kojem se, najčešće, preslikava sve ono što se događa u društvu. To je društvo trenutno prepuno netrpeljivosti, marševa na kojima tisuće ljudi izvikuju ustaške pozdrave, a onda nam se rugaju u lice govoreći da nisu znali da će se to vikati, prepuno je cenzure u medijima, a ne nedostaje i tumačenja govora mržnje kao prava na slobodu govora – od kuda onda očekivanje da kad se zatvore vrata neke kancelarije to sve prestaje? Prava koja imamo, izborili smo sami, nitko nam ih nije dao jer im se učinilo da bi to bila dobra ideja – imamo ih zato što smo ih jasno i glasno zahtijevali, a sada je na nama da ih i očuvamo, poručuje Ana Brakus.

Porast homofobije

Na porast homofobije ukazuje i Duhaček. To se potpaljuje sustavnim antigej kampanjama s klerikalne desnice, pa je slijedom toga logično zaključiti da će i na brojnim radnim mjestima biti izraženija homofobna diskriminacija, naročito u ruralnim krajevima i onima čiji glasači u većini podržavaju tvrdu desnicu.

– Sumnjam da LGBT ljudi mogu slobodno i bez brige od diskriminacije i nasilja živjeti izvan velikih urbanih centara Hrvatske, te naravno Istre. Uopće ne mogu ni zamisliti kako je biti gej u, primjerice, Lici i što bi se nekome dogodilo da na svojem radnom mjestu bez autocenzure progovori o činjenici da je gej. Nekako sumnjam da bi se Darko Milinović vezao lancima za kontejner zato što nekog gej Gospićanina zlostavljaju na radnom mjestu ili su mu dali otkaz zbog njegove seksualne orijentacije, ironično ilustrira Duhaček.

U tom smislu Marko Jurčić dodaje da svako poticanje na diskriminaciju, svako izazivanje straha i podjela u društvu dovodi do ohrabrivanja onih koji su spremni provoditi diskriminaciju, pa čak i nasilje. I to se ne tiče samo LGBTIQ osoba.
– Je li se itko zapitao kako je živjeti u Hrvatskoj kao Romkinja ili Srbin, ili izbjeglica? A što je s onima koji osim LGBTIQ identiteta imaju još i neki drugi manjinski identitet? No ništa nemamo od toga ako sve ostanemo u strahu od radikalne desnice, njoj se treba javno i politički suprotstaviti. Zagreb Pride je još u lipnju prošle godine pozvao na antifašizam – bez kompromisa. Znali smo što nas sve skupa čeka, ali isto tako znamo i kako stati u zaštitu ljudi koji trpe diskriminaciju, kako dati podršku, kako pružiti pravnu zaštitu i kako napraviti sve da se pravda postigne, poručuje Marko Jurčić.

A sudeći prema nekim izjavama takvih sada vodećih političara, prvi na udaru mogao bi se već uskoro naći upravo Zakon o istospolnom partnerstvu. U svojoj bezidejnosti za rješavanje problema ekonomske krize, vjeruje Brakus, vladajući će pokušati kreirati dojam da ipak nešto rade i to će, kao i obično, činiti preko obračuna s marginaliziranim skupinama. Jurčić dodaje da razumije zabrinutost. Međutim, treba uzeti u obzir to da za sada te prijetnje dolaze od onih HDZ-ovih satelita koji su izgubili ministarske fotelje na uštrb koalicije s Mostom, pa pokušavaju izgraditi neki značaj i pokazati svoju navodnu autentičnost i nekakav desničarski identitet kroz kampanju koja se zasniva na homofobiji i ksenofobiji.

– Puno je važnije što o ideji dokidanja stečenih prava misle Most i HDZ, jer tamo su vodeći političari, a ne ovi koji prijete Zakonu o životnom partnerstvu, prosuđuje Marko Jurčić.

Ustavni sud realna prijetnja

Ana Brakus smatra da se u politici i ekonomiji sve radi iz neke ideološke pozadine, na temelju svjetonazorskih načela i to je naprosto istinito, koliko god to okupljeni oko Bože Petrova i MOSTa pokušavali negirati.
– Uzmemo li u obzir koliko se manjih (desnijih i radikalnih) nalazi u toj koaliciji, jasno je da će i oni pokušati zauzeti vidljivije mjesto na političkoj pozornici, a zamislili su to ostvariti preko naših leđa. Savršen primjer za to je marginalna stranka potpredsjednika Hrvatskog sabora Ivana Tepeša. U svojem naumu neće uspjeti niti ih se bojim, a jedini razlog za to je što znam da jednom stečena prava LGBT zajednica neće pustiti iz ruku, upozorava Brakus.

Gordan Duhaček također skreće pozornost na to najave o rušenju Zakona o partnerstvu dolaze iz minornih ekstremističkih stranaka, kao što su Hrast i HSP AS, a koje uopće ne bi ni bile u Saboru da ih tamo nije doveo Tomislav Karamarko. On ne vidi da je moguće u ovom sazivu Saboru sakupiti 76 ruku kako bi se raščerečio Zakon o životnom partnerstvu, jer je i HDZ u predizbornoj kampanji izjavljivao da ga neće dirati, a Božo Petrov je pak višekratno ustvrdio da podržava životno partnerstvo.

– Ako bi se išli baviti ukidanjem ili oslabljivanjem Zakona o životnom partnerstvu, vladajući bi sami sebi pucali u nogu, jer bi to izazvalo niz protureakcija, i to ne samo na nacionalnom nego i na europskom nivou, koje bi mogla rezultirati i raspadom ove vlade. Vjerujem da je Karamarku fotelja prvog potpredsjednika vlade, koje se jedva dočepao jer je mislio da će biti premijer, ipak važnija od toga da zagorča, po homofobnim željama bizarne desničarske ekipe koju je okupio u Domoljubnoj koaliciji, živote LGBT građana Hrvatske, ocjenjuje Gordan Duhaček koji smatra da je jedina realna prijetnja Zakonu o životnom partnerstvu kompromitirani i jedva funkcionalni Ustavni sud.

To tijelo, upozorava, već više od godinu dana nije presudilo da su tužbe klerikalnih aktivista iz U ime obitelji i ekstremističke stranke HSP AS protiv životnog partnerstva posve neutemeljene.– I Markić i Tepeš su već slali požurnice Ustavnom sudu, a tome se mogu i ja pridružiti te pozivan Jasnu Omejec i kolege da prestanu s odugovlačenjem oko životnog partnerstva jer tako, između ostaloga, stvaraju pravnu nesigurnost vjenčanim istospolnim parovima. U redu, hrvatski gej parovi nisu ni Ivo Sanader ni Milan Bandić ni Branimir Glavaš, pa da u ime njihovih prava Ustavni sud ekspresno reagira, ali su ipak građani Hrvatske koji zaslužuju u razumnom roku znati što misli najviša pravosudna instanca u državi o njihovim životnim partnerstvima i trebaju li se plašiti gubitka stečenih prava, poručuje Duhaček koji prognozira da micanje Zakona o životnom partnerstvu može dovesti do javnih prosvjeda LGBT zajednice i brojnih heteroseksualnih podržavatelja.

Ana Brakus također poručuje da je nama da se svi silama trudimo kreirati društvo, unatoč svim klipovima koje nam podmeću pod noge, u kojem nijedna stranka neće moći ostvariti svoj cilj zatiranjem temeljnih ljudskih prava. Marko Jurčić smatra da čak kad bi se o ozbiljno govorilo o dokidanju tog Zakona, to bi prije svega imalo negativne posljedice na sve građane jer bi se destabilizirao sam poredak u našoj zemlji, koja je članica Europske unije koja svojim državama članicama jamči pravnu sigurnost.


BROJ ŽENA U SABORU I VLADI SRAMOTNO MALI

Nova hrvatska politička vlast očito je i vrlo patrijarhalna, s obzirom na podatak o tome da Vlada ima svega tri ministrice. Ana Brakus primjećuje da iz patrijarhalnog društva ne može ni izaći vlast koja neće biti takva.

– Veliki koraci unatrag su sasvim sigurno i dovođenje u pitanje prava na siguran, dostupan i legalan pobačaj, otežavanje procesa medicinski potpomognute oplodnje, ignoriranje diskriminacije žena na tržištu rada, nedostatak sustavnog bavljenja problemima žena koje su preživjele nasilje i slično. Dvije najveće koalicije na proteklim parlamentarnim izborima odlučile su naprosto ignorirati zakonom propisane rodne kvote na izbornim listama, kako onda očekivati da broj žena u Saboru ili u Vladi bude imalo veći? Napominjem da je u protekloj Vladi bila samo jedna žena više, dakle, na funkcijama donošenja odluka žena nema ni u jednoj opciji. Neosporno je, ipak, da će ova Vlada sasvim sigurno za ljudska prava žena učiniti više štete, nego koristi, tvrdi Brakus.

Marko Jurčić također negoduje zbog toga što se ni prošla Vlada nije proslavila većom zastupljenošću žena u izvršnoj vlasti.

– Mislim da je za mali broj žena u zakonodavnoj pa onda i u izvršnoj vlasti kriv Ustavni sud koji je suspendirao dio izbornog zakonodavstva koji je sadržavao mehanizme za sudjelovanje većeg broja žena u izbornoj utrci, ali još više i same političke stranke koje same nisu poštovale ravnomjernu zastupljenost kandidata i kandidatkinja kod sastavljanja izbornih lista, ukazuje Jurčić.

Gordan Duhaček primjećuje pak da su u smislu broja žena u vlasti od Hrvatske jedino gore Mađarska, Cipar i Malta unutar Unije. Ovo je najniži broj žena u Vladi, ali i u Saboru od 2000. godine.

– To je nevjerojatan skandal koji se uzima kao nešto podnošljivo, iako je zapravo dno dna. Kao da je Hrvatska u 1916. a ne 2016. godini! Potenciranje priče o zabrani ili ograničavanju prava na pobačaj dio je iste slike ove vlade kao patrijarhalnog društvanceta koje želi da žene svoje živote žive kako im tamo neki muškarci odrede, ogorčen je Duhaček.


 

Korak naprijed

Kako god bilo, građane ove zemlje očekuje borba za očuvanje svih svojih stečenih prava, tako i onih za LGBT osobe. Jurčić to komentira riječima da je uvijek tako u Hrvatskoj – tri koraka naprijed, dva nazad.

– Ali na kraju to uvijek bude jedan korak naprijed. Svijet uvijek ide naprijed, ali ponekad, ili barem kod nas, suviše sporo, kaže Marko Jurčić.

Ana Brakus, jasno, ne vidi ništa dobro u tom jačanju neokonzervativnih opcija, čija je liberalnost u ekonomskom smislu obrnuto proporcionalna onoj u društveno-političkom.

– O tome je važno govoriti, o tome je važno pisati, a sasvim sigurno je važno i protiv toga djelovati. Ne mogu se oteti dojmu da je bacanje prašine u oči postavljanje u Vladu osoba koje smatraju da je antifašizam floskula, onih koji bi radili Registre izdajnika ili, u najmanju ruku, takvim idejama dobivali glasove dok se tamo negdje u nekom maločas blagoslovljenom kabinetu (u kojem nema žena) veliki umovi domišljaju kako dokinuti i ovo što nam je preostalo od socijalne države. LGBT osobe, baš kao i sve druge, itekako će morati voditi bitku da očuvaju svoja stečena prava. Dolazi nam vrijeme kada valja zaboraviti na pristojnost, a kada treba imati hrabrosti osobe i pojave nazvati pravim imenom, ponosno iskoračiti naprijed i reći da ljudska prava, društvo u kojem će se ravnopravnima osjećati svi, baš kao što će pred zakonom biti jednaki ne smije i neće biti i ostati floskula. Baš kao što to nije ni antifašizam, zaključuje Ana Brakus.


PROPUŠTENE PRILIKE MILANOVIĆEVE VLADE

LGBT zajednica nema dobro mišljenje ni o mandatu SDP-ove koalicije u smislu poštivanja prava seksualnih manjina. Brakus nam kaže da će Vlada Zorana Milanovića u njezinoj memoriju biti upisana kao Vlada propuštenih prilika: propustili su stopirati referendum o heteronormativnoj definiciji braka koja se sada nalazi u Ustavu, dozvolili su da se o ljudskim pravima odlučuje na referendumu.

– Neizbrisivo je doduše da su napokon smogli hrabrosti za izglasavanje Zakona o životnom partnerstvu, ali ostaje gorak okus neizjednačavanja svih prava koja imaju bračne zajednice. Nije slučajno i da se istoga dana izglasavao i novi Zakon o radu, koji je jasno povezan sa smanjivanjem radničkih prava, pa smo ponovno, valjda, trebali poslužiti kao kakav magnet za uvrede, dok nam se podvaljuje nešto drugo. Prava trans osoba ostala su u sasvim drugom planu, Nacionalno zdravstveno vijeće zajedno s Ministarstvom zdravlja maksimalno je otezalo s donošenjem zakonskih regulativa otvarajući tako prostor za dodatno zatiranje i ovo malo izborenih prava ovoj novoj vladi. No, budimo realni, to što je prošla vlada bila loša, ne znači da ova koja je stigla neće biti barem duplo gora, poručuje Ana Brakus.

Donošenje tih dvaju zakona u istom danu ne odobrava ni Duhaček. Ilustrira da je njihovim istodobnim izglasavanjem u Saboru poslana simbolička poruka – socijaldemokracija je napustila radništvo, a prigrlila pedere. To sigurno nije u korist pedera, tvrdi Duhaček, jer se tako njihova prava percipiraju kao da su ostvarena na račun drugih, po onoj narodnoj »dok jednom ne smrkne, drugom ne svane«.

Za Jurčića je posebno pak loše to što je Milanovićeva Vlada propustila priliku da Hrvatskoj ostave javni obrazovni sustav koji bi nove generacije učio o građanskim pravima i ljudskoj seksualnosti koji se poziva na znanost, a ne na vjerske dogme.


Objavljeno: 31.01.2016.
Autor: Srđan Brajčić
Izvor: novilist.hr

Spisateljica Jasna Žmak za VICE: Nedostaje nam autovanih autora i autorki

Kategorija: Vesti / Datum: фебруар 5, 2016

Složićemo se da je naglašavanje samo jednog delića identiteta jedna od opasnih zamki našeg vremena. Zašto bi nekog svodili samo na, recimo, seksualnost? Zar je bitno da naglašavamo da je neko gej umetnik? Malčice pažljivijim čitanjem pojedinih stranih medija možemo primetiti da su neki od njih zahvaljujući većem prisustvu autovanih javnih ličnosti možda prevazišli tu pojavu. Ali kada su u pitanju sva ona LGBTIQ i ostala slova ispod duge brdovitog Balkana, situacija je nešto kompleksnija.

citat

– Biti queer spisateljica danas znači vaditi taj queer iz zagrada jer je on dio mog identiteta, jednako kao i ovaj brdoviti Balkan, jednako kao i ovo trostruko definiranje mog zanimanja – odgovorila mi je Jasna Jasna Žmak, kada sam je u razgovoru za VICE pitala šta danas znači biti (queer) spisateljica, dramaturškinja, umetnica.

– Mislim, znam da ga nisi mislila sakriti tim zagradama i znam da bismo svi voljeli da to postane nešto što nećemo više morati isticati jer će biti jednako prisutno kao i sve što je hetero, ali čini mi se da ćemo ga ipak, u vremenu koje dolazi, sve više morati boldati kako bismo pokazali da nas ima i da smo „normalni“. Pod navodnicima, naravno, jer normalnost ni ne može biti drugačija – dodaje ona.

Jasna Jasna Žmak je, dakle, hrvatska queer spisateljica, scenaristkinja, dramaturškinja i autorka knjige „Moja ti“, čija se beogradska promocija održava 9. februara u KC Gradu. U pitanju je zbirka priča o ljubavnim odnosima napisanih tokom poslednjih 10 godina, koja na momente postane i roman. Kako piše u najavi, pored mnogih „borbi“ i promena tokom dugogodišnjeg procesa nastajanja ove zbirke priča-romana, dogodilo se i dupliranje imena autorke.

Knjiga "Moja ti" uskoro i u vašim rukama. Fotografija: Hana Grgić, ustupljena s ljubaznošću naše sagovornice

Knjiga „Moja ti“ uskoro i u vašim rukama. Fotografija: Hana Grgić, ustupljena s ljubaznošću naše sagovornice

U prilično lejm i evidentno neuspelom pokušaju vickavosti, na samom početku naše mejl prepiske, pitala sam Jasnu Jasnu šta šta radi radi ovih dana dana. Gospode.

– Ćao ćao. Evo, već kad tako pitaš reći ću: i dalje odgovaram ljudima na pitanje „Zašto zašto Jasna Jasna?“ Osim toga, trudim se što više vremena provoditi u planinama, s obzirom na recentne političke događaje u lijepoj mojoj, planine bi mnogima od nas mogle postati adresa u nekom narednom periodu. A kad sam u civilizaciji preko dana pišem doktorat, navečer gledam filmove s prijateljima, tu i tamo treniram. I nerviram se zbog fašizma, svjesna da bi nerviranje trebalo zamijeniti nekim efikasnijim metodama borbe. Vodim dakle prosječni život jedne fakultetske asistentice u 21. stoljeću. Zato se jako radujem da ću uskoro svoj zagebački radni stol zamijeniti onim beogradskim, prosječnost uvijek drugačije izgleda preko granice. Dok god još postoje ove koje nisu opasane bodljikavom žicom.

S obzirom da Jasnu Jasnu tek upoznajem, pitala sam je ko je i kakva zapravo „njena ti“. Lepo sam je nasmejala.

– Hahaha, to je pitanje za milion dolara… Ili barem динџи. „Moja ti“ je moj najdraži književni lik, poput nekog mitološkog bića, ali iz dvadeset i prvog stoljeća, ona je napola stvarna, a napola izmišljena. I nikada nitko osim nas dvije o njenom identitetu neće znati više od onoga što o njemu, odnosno njoj, piše u knjizi.

A kakva je, na to pitanje odgovor može dati svatko tko će pročitati knjigu… Meni je, još uvijek, predivna – odgovara ona.

Jasna Jasna u polju cveća. Fotografija: Mirta Jambrović, ustupljena s ljubaznošću naše sagovornice

Jasna Jasna u polju cveća. Fotografija: Mirta Jambrović, ustupljena s ljubaznošću naše sagovornice

Kad god je u pitanju neko delo koje je nastajalo kroz dugi niz godina poput „Moje ti“, uvek imam osećaj da je u pitanju neki zanimljiv odnos i da knjiga piše autorku, kao što i autorka piše knjigu. Složila se.

– Rekla bih da je to uvijek slučaj s pisanjem, barem s onim koje mene zanima. Baš sam neki dan nabasala na jednu divnu Fukoovu rečenicu (navodno ne volim citate jer betoniraju autoritete, ali evo me svako malo s nečijom tuđom rečenicom u ustima) koja kaže: kada bi na početku pisanja knjige znala što ćeš reći na njenom kraju, misliš li da bi imala hrabrosti da je napišeš? E pa, mislim da to dosta dobro opisuje moj proces – kaže Jasna Jasna i dodaje da je po rečima njenog prijatelja to „knjiga koliko o ljubavi, toliko i o pisanju“.

– Ja bih ga malo parafrazirala i rekla je to istovremeno knjiga o ljubavi prema ljubavi i o ljubavi prema pisanju, a svi znamo kako ljubavi ponekad izgledaju: red predivnosti, red svađe, red zaigranosti, red nezrelosti, red kompromisa, red oduševljenja, red zrelosti, pa opet sve ispočetka.

A kako nakon desetogodišnjeg književnog putešestvija naša autorka vidi ljubav? Šta je to uopšte?

– Je l’ imamo mjesta za još jednu knjigu? Kad sam već citirala Fukoa, sad si mogu dopustiti jednog Miku Antića koji apropos ljubavi kaže: Nek peta bude prva. Nek stota bude prva, ako se pošteno diše. Kad ljubav brojiš do jedan, onda je ima najviše. Pa ja je vidim tako nekako, kao mjesto nekog pozitivnog reseta koji ti omogućava da i sebe i druge i nju (mislim na ljubav), vidiš na načine na koje dosada nisi – priča Jasna Jasna.
Prema njenom iskustvu izdavači knjiga su raspoloženi za ovakve teme toliko da ga je, čim je stigao poziv od urednika Roberta Perišića, „zdušno zgrabila“.

– Šalim se malo. Nikada nisam osjetila da je lezbijska tematika odnosno queer pristup problem, više smo se natezali oko tog mog duplog imena – objašnjava situaciju Jasna Jasna.

– Veći je problem od izdavača, rekla bih, što nam nedostaje autanih autora i autorica. Namjerno kažem autanih jer onih koji su privatno LGBTIQ ima, ali nas javnih je i dalje vrlo malo. Volim ponekad javne istupe iskoristiti za poziv njima da izađu iz ormara pa ću to i ovim putem učiniti: Izađite napolje, napolju je super, lakše se diše!

Jasna Jasna nije potpuni stranac u Beogradu, a imali ste prilike da je sretnete međ’ publikom na poslednjem BeFem festivalu. Zamolila sam je da izdvoji radove „naših“ umetnica sa kojima je sarađivala ili bi volela da sarađuje.

– Jao, moram priznati da sam na ovogodišnjem BeFem-u bila pomalo turistkinja i zapravo sam to vreme iskoristila da „surađujem“ s prijateljicama s kojima već „surađujem“. Stavljam to pod navodnike jer se suradnja uglavnom sastojala od druženja što mislim da je također poanta takvih festivala.

Ono što bih izdvojila je definitivno lecture performance (iako ga one zovu participativni recital nove narodne muzike) Olge Dimitrijević i Marije Ratković Slobodna ću biti ponovo. Ako je u meni i bila preostala pokoja snobovska mrvica predrasude prema narodnoj muzici (a predrasude su, kao što znamo uvijek strahovi od nepoznatog), ovim su je performansom definitivno uništile. Kako bi rekla Tina Ivanović u jednoj od meni najdražih: Zato, šta je bilo brišem, vreme je da krenem slobodno da dišem – kaže ona.

Za sam kraj, pitala sam našu sagovornicu šta je budućnost „Moje ti“.

– Ja zasad priželjkujem da „Moja ti“ nastavi svoj život na noćnim ormarićima, na policama, u torbama čitateljica i čitatelja, da ju se naprosto čita. Dio „Moje ti“ već je na Tumblru. Radi se o pričama koje nisu uvrštene u finalni rukopis knjige, pa obično ljude koji nisu sigurni da li im se kupuje knjiga prvo pošaljem tamo da vide o čemu se zapravo radi.

A što se tiče nekog njenog proznog nasljednika, ne žuri mi se nigdje, kao što mi se nije žurilo ni dosad, haha. Imam nekoliko ideja, najviše me zabavlja ona da napišem nešto što će se zvati „Moja ti 2“. Ali vidjet ćemo koliko će me to držati. Prije toga me čeka onaj doktorat, a za dušu tu i tamo dopunim svoj drugi tumblr s pričama na čudnim mjestima.

Hvala Jasna Jasna i vidimo se 9. februara u Gradu.

Objavljeno: 05.02.2016.
Autorka: Lazara Marinković
Izvor: vice.com

Homofobno nasilje kao poseban vid vršnjačkog nasilja

Kategorija: Vesti / Datum: фебруар 1, 2016
Fotografija preuzeta sa sajta www.srednjeskole.edukacija.rs

Fotografija preuzeta sa sajta www.srednjeskole.edukacija.rs

O stradanju dječaka Mahira kao posljedice kontinuiranog zlostavljanja od strane školskih drugova i drugarica rečeno je gotovo sve. I svi su imali/e mišljenje. Nezamislivi užas kroz koje je dijete prolazilo i obim tragedije koju podrazumijeva njegovo iskustvo očigledno su nedovoljni kako bi palanačka logika nadvladala vlastita pravila i stavila akcenat na sudski epilog.

Provincijski duh bi radije da zaviri kroz ključaonicu ožalošćenih već da se konačno uvjeri u funkcionisanje pravne države.

Ono što takođe u cijelom užasu zaboravljamo jeste naglasiti važnost prevencije homofobije kao preduslova za prevenciju nasilja. Ne moramo samo posjećivati internet forume kako bismo saznali/e šta heteropatrijarhalna većina misli o rodnim i seksualnim identitetima van dominantnog.
Ako je najveći način putem kojeg možemo nekoga verbalno diskreditovati onaj kad mu ime iz muškog pretvorimo u ženski rod ili ga natjeramo da govori “Ja sam gej”, onda našem društvu treba ozbiljna rehabilitacija i edukacija.

Nedopustivi rituali odrastanja

”Ispitivanje stavova srednjoškolaca/ki o LGBT osobama u BiH (2012. godina) pokazalo je da 19,58% učenika/ca smatra da je verbalno nasilje nad osobama homoseksualne orijentacije opravdano, dok 21,86% učenika/ca nema mišljenje o ovom problemu. Zabrinjavajuća je i činjenica da čak 18,90% srednjoškolaca/ki smatra da je fizičko nasilje nad osobama homoseksualne orijentacije opravdano, dok 18,90 % nema formiran stav. U svom radu sa djecom osnovnoškolskog uzrasta, u sklopu radionica prevencije vršnjačkog nasilja koje su sprovedene na području cijele BiH, u većini slučajeva sam se susretala sa stavom da korištenje uvreda, psovki i prijetnji ne predstavlja jedan od vidova nasilja. Nazivanje pogrdnim imenima učenici/e nazivaju zezanjem, dječijom igrom, a često se jednako odnose i prema podmetanju noge, čvokama, guranju i svim tim tradicionalnim ritualima odrastanja. Uznemiravanje i zlostavljanje u školi ne smije biti shvaćeno kao bezazleni dio školske dobi u koji se ne treba uplitati već ostaviti djetetu da se samo izbori za svoje mjesto u grupi. Homofobno nasilje u školi, kao poseban vid vršnjačkog nasilja, ne samo da se odražava na samopouzdanje, samopoštovanje, školski uspjeh, socijalne odnose, već ostavlja i dugoročne posljedice na mentalno zdravlje. Posebno je bitno istaknuti da se učenici/e susreću sa homofobnim vršnjačkim nasiljem bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju”, kaže Ivana Dračo, psihologinja i magistrica rodnih studija.
Preko rezultata istraživanja na koje Ivana podsjeća u našem javnom diskursu prelazi se kao preko bilo koje statistike. Oni ne brinu nikoga sem LGBT osobe koje su direktno pogođene.
Vrijeme je da postavimo pitanje zašto se u medijskim izvještajima prelazi preko toga da je reći nekome da je gej, odnosno peder, najveći oblik diskreditacije. Šta smo sve učinili/e ili zapravo šta nismo, pa je to u dječijoj i kolektivnoj svijesti uvredljivo.
Problem je u generalnom nedostatku kulture, znanja, obrazovanja i empatije, smatra sociolingvistica Jasenka Kratović.
”Zanemarili smo se i zapustili, postali skloni malograđanskom sistemu vrijednosti i lažnom moralu. Nažalost, nismo osviješteni po različitim pitanjima. Problem se naročito usložnjava kada o bitnjim pitanjima koja se tiču ljudskih prava i sloboda, a u ovom slučaju o pitanju homoseksualnosti, nisu osviješteni ljudi koji zauzimaju određene pozicije i imaju moć da javno djeluju i oblikuju mišljenje mnogih. Tu spadaju i mediji. Ako je sam novinar neobaviješten, neempatičan, zatvoren i ima tvrde stavove, i uvijek spreman povinovati se uredničkoj politici, koliko god mu se kosila sa ličnim uvjerenjima, kako da on djeluje progresivno? Uvjerena sam da mnogi često i ne primijete diskriminaciju u svojim izvještajima jer i sami nisu dovoljno senzibilizirani niti su dobri poznavaoci društvenih tokova, pitanja, pojava i trendova. A što se djece tiče, djeca su kao spužve, upijaju i prihvataju sve što čuju oko sebe. Zato je na odraslima odgovornost kako će ih odgajati i u kakve ljude će im pomoći da izrastu. Djeca nisu ni za šta kriva, krivi su odrasli koji djecu uče životu. Puno toga, naravno, dolazi iz porodice, i roditelji su ti koji u velikoj mjeri, barem u početku, formiraju mišljenja i stavove svoje djece”, smatra Jasenka.

Zatvaranje očiju pred homofobnim nasiljem

Rijetke su prilike u kojima naš sistem neće zakazati. I rijetki trenuci u kojima se nećemo baviti perifernim stvarima umjesto suštinom. Radije ćemo pričati o Djeda Mrazu već o tome ko nam i na kakav način djecu vaspita.
Tema malog broja dječijih psihijatara u Bosni i Hercegovini, van stručnih krugova, rijetko koga će zainteresovati. Kao ni život one djece koja se na bilo koji način ”izdvajaju”.

Problem je što većina ne vidi nikakav problem da se pederi ili neko ko im zaliči na pedera maltretira, štaviše, to i odobravaju i podstiču. Odrasli, roditelji, su naučili direktno ili indirektno svoju decu da treba da malretiraju svakog ko je drugačiji od njih. Pa tu imamo drugačiju nacionalnost, veru, boju kože, frizuru, garderobu, ponašanje, muziku koju sluša. Nasilje, psihičko, fizičko i seksualno u školama je izuzetno prisutno i povodom toga niko ništa neće da uradi, jer niko nema hrabrosti da prizna da su i deca zla i da su ih društvo i roditelji naučili da budu zla. Mi imamo tu romantičnu sliku kako su deca divna, nevina i anđeli, što nije tačno. Nečija deca su dovela do toga da se neko ubio. Zbog njihovog maltretiranja i ponižavanja”, kaže gej aktivista Predrag Azdejković.

U Bosni i Hercegovini, pokazala su to brojna istraživanja, udžbenici obiluju nekorektnim informacijama o LGBT temama. Na pojedinim studijima psihologije još uvijek se uči iz knjiga u kojima se homoseksualnost tretira kao bolest. Niz načina kršenja LGBT prava pronaći ćemo i u sudstvu, zdravstvu… Zato je nužna obuka i edukacija nastavnog kadra kako bi se adekvatno postavili/e u situacijama homofobnog vršnjačkog nasilja, smatraju i naše sagovornice.

”Jedan od ključnih faktora u prevenciji homofobnog nasilja je obuka učitelja/ica i nastavnika/ca o konkretnim mjerama koje se moraju poduzeti u učionici, a sa kojima je potrebno početi već od prvog razreda osnovne škole. Prosvjetni/e radnici/e moraju imati jasne upute kako pristupiti svim tipovima vršnjačkog nasilja, uključujući i ono zasnovano na percipiranoj seksualnoj orijentaciji i/ili rodnom identitetu. Međutim, nastavnicima/ama često nedostaje samopouzdanja, vještina i podrške kako bi se na adekvatan način suprotstavili vršnjačkom nasilju. Također, zbog nedovoljne senzibiliziranost i spremnosti da se nose sa ovim problemom, često ignorišu i zatvaraju oči pred homofobnim nasiljem. Zabilježeni su i slučajevi kada su i sami/e nastavnici/e učestvovali/e u širenju netačnih informacija, predrasuda i stereotipa o LGBT osobama kao bolesnim. Nedostatak reakcije i sankcionisanja verbalnog nasilja samo još više učvršćuje pretpostavku da je nasilje opravdano i moralno ispravno”, kaže Ivana Dračo.

”Ko su učitelji, nastavnici, profesori, pedagozi, sociolozi, psiholozi sa kojima naša djeca dolaze u kontakt i koji ih uz nas takođe odgajaju dugi niz godina? Čemu uče djecu u učionici? Pored savladavanja obaveznog nastavnog gradiva, uče li ih ljubavi, solidarnosti, drugarstvu i zajedništvu? Da li otvoreni i tolerantni ili i sami imaju brojne tabue i homofobni su? Sve je to jako bitno. Smatram da u savremenim društvima, homofobne i zatvorene osobe, osobe uskih vidika i nazadnih stavova ne bi ni smjele raditi u odgojno-obrazovnim institucijama, jer te institucije moraju biti mjesta u kojim će se sva djeca i svi mladi osjećati komotno, zaštićeno i prihvaćeno, iz kojih god sredina dolazili i kakvim god manjinama pripadali. A za to su, pored roditelja, u velikoj mjeri odgovorni i njihovi pedagozi, učitelji, nastavnici i profesori”, navodi Jasenka Kratović.

Odstupanje od normativa muškosti koje se kažnjava

”LGBT učenici/e predstavljaju posebno ranjivu skupinu koja je izuzetno podložna vršnjačkom nasilju. Muškobanjasta, ženskast, pederast, pederski su termini kojima se pripisuje naročito podrugljivo ili uvredljivo značenje. Čak i kada se ne identificiraju kao osobe homoseksualne ili biseksualne orijentacije, učenici/e se nazivaju pederima, lezbačama i drugim pogrdnim terminima na osnovu percipirane seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta. Djeca ove termine usvajaju veoma rano i često ih vezuju za rodni nekonformizam, odnosno ponašanje koje odskače od rodnih normi (za dječake koji se ponašaju kao djevojčice i djevojčice koje se ponašaju kao dječaci), ali se njime nastoje poniziti i dječaci koji nemaju interesovanja za sport ili imaju dobre ocjene. Biti pederčina znači odudarati od društveno propisane norme poželjnog izgleda i ponašanja, odudarati od tradicionalnih identiteta, uloga i odnosa, od rodno-nacionalne čistoće i determiniranosti. Biti pederčina znači ne pratiti fudbal, ne slušati hitove koje diktira industrija polugodišnjih muzičkih talenata, svirati gitaru, ne ići na vjeronauk, postavljati puno pitanja na času, čitati čudne knjige i imati čudne roditelje, nositi prošlogodišnje tene, ne započinjati tuču, družiti se sa djevojčicama ili imati jednog pravog druga, jednako čudnog poput tebe. Biti pederčina znači biti prijetnja, provokacija, prijestup, devijacija od normativne muškosti koja se mora kazniti, nad kojom se mora demonstrirati vlastita nadmoć”, objašnjava Ivana Dračo te dodaje kako većina učenika/ca, naročito dječaka, smatra povezivanje sa homoseksualnošću izuzetno uvredljivim, sramotnim i ponižavajućim. Njihove reakcije su često veoma burne, bilo da su eksternalizirane ili internalizirane. O tome svjedoči, podsjeća Ivana, istraživanje o nasumičnim školskim pucnjavama, koje su se desile u razdoblju od 1982. do 2001. godine u SAD-u, za čije počinitelje se uspostavilo da su bili izloženi vršnjačkom zlostavljanju zbog neadekvatnog rodnog izražavanja. ”Riječ je o dječacima koji su bili povučeni, natprosječni učenici, načitani, umjetnički nastrojeni, nezainteresovani za sport, percipirani kao štreberi ili čudni. Stavovi prema netradicionalnom rodnom izražavanju, naročito kada su u pitanju dječaci, predstavljaju osnovu za zlostavljanje koje često rezultira smrtonosnim ishodom, bilo da je riječ o nasilju nad drugima ili nad samim sobom”, objašnjava Ivana.

Priča o sprečavanju nasilja u bh. društvu već godinama djeluje vrlo deklarativno, a o nasilju se govori tek kad se desi, podsjeća Jasenka Kratović te navodi kako cjelokupna situacija vodi ka zaljučku da sa problemom nasilja u bh. društvu vlasti niti žele niti su u stanju da se nose. Društvo u kom smo homofobiju pozicionirali kao ”prihvatljivu” kategoriju, vidi kao konzervativno, umorno, nerazvijeno i zapušteno. ”Kao društvo u kome su pojedinci razočarani, isprepadani i pate od osjećaja impotencije. Kao društvo koje već godinama nema ozbiljnih ideala niti revolucionarnih ideja, koje nema svoj put već imitira razne modele što istočne što zapadne, koji djeluju usiljeno i neprirodno pa se ovdje razvijaju u svoje hibride. To je društvo koje je u svojoj isforsiranoj potrazi za nacionalnim i vjerskim identitetima, u stvari u velikoj mjeri izgubilo svoju originalnost i svoju lijepu, ležernu i tolerantnu bosansku nit. Drušvo kojem sad već ozbiljno fali sekularnosti, kulture i otvorenosti, a kojim vlada troma, sirova, neodgovorna, pohlepna i krajnje neinventivna politička elita, takođe bez pravih ideja, ideala ili širih vizija koje bi nam otvorile put ka boljoj budućnosti”, zaključuje sociolingvistica Jasenka Kratović.

Veličanje tiranije jačeg

”Međe” koje smo postavili između rodnih uloga u našem društvu konačno bi trebale postati temom diskusija van uskih krugova struke. Sve što nam se dešava posljedice su našeg odnosa prema različitosti bilo koje vrste. Zato je važno da na kraju potcrtamo odnos prema djevojčicama ”koje su gledale” i ništa nisu učinile (na primjeru nasilja nad dječakom Mahirom), o kom govori psihologinja i magistrica rodnih studija Ivana Dračo.

”Izuzetno je problematično da se u drugi plan potiskuje činjenica da se nad osobom vrši najbrutalnije nasilje jer je pericipirana kao monstruozni Drugi (nacionalno, rodno, seksualno), dok se istovremeno javnost zgražava nad podatkom da su djevojčice sve to posmatrale i poticale. Sasvim je uzaludno očekivanje da djevojčice koje su temeljne vrijednosti usvojile u sistemu koji veliča tiraniju jačeg i korumpiranijeg te potiranje različitosti, ne odgovore nasiljem prvi puta kada se nađu u povlaštenoj poziciji. Istovremeno, sve dok vjerujemo u mirne, podržavajuće djevojčice i nemirne, borbene dječake, podržavamo razvrstavanje u kutije i dajemo legitimitet da se svi oni koji iskaču nasilno u njih vrate. Sve dok Mahira etiketiramo kao Mahiru u društvu u kojem je transgresija rodnih uloga najstrašniji zločin i samim tim predstavlja dječačku noćnu moru, odbijamo da priznamo da smo dio problema. Sve dok podržavamo ideju da dječaka ponižavamo kada ga oslovljavamo u ženskom rodu, i dok ga time zaista ponižavamo, mi držimo onu zloglasnu oklagiju. Držimo tu oklagiju i dok vodimo djecu na utakmice na kojima se skandira Ubij pedera! , dok sa odobravanjem ili podsmijehom komentarišemo homofobne napade na posjetitelje/ice filmskog festivala ili izložbe LGBTIQ tematike, dok prepričavamo homofobne šale, bjesnimo pred naznakom odstupanja od rodnih normi uz komentar Bolesnik!, Kako bih ga ja… i šištanje kroz nos u kojem je sadržana sva jačina frustracije zbog nečijeg neugrožavajućeg postojanja. Kad završimo plakanje nad Mahirovom sudbinom zapitajmo se kako smo prvi put objasnili dječaku da ne može nositi rozu majicu, da je novi komšija koji je doselio iz Goražda papak, da sa Tamarom može biti “samo prijatelj”, a da sa Ronaldom više neće sjediti u klupi da mu ne pređu vaške i naglasak. Sjetimo se kako smo djecu upoznali sa vlastitim imaginarnim neprijateljima.”

Objavljeno: 01.02.2016.
Autorka: Kristina Ljevak
Izvor: LGBT.ba