Месечне архиве: јануар 2016

Kako sam zaprosila svoju djevojku

Kategorija: prenosimo, Vesti / Datum: јануар 30, 2016
ljubav

Marta i Mima

Vjenčanja povezujem sa slikom petogodišnje ili šestogodišnje sebe, u mini verziji vjenčanice s volanima, plave kose podignute u otmjenu frizuru, s tratinčicama. Dva sam puta bila djeveruša, oba puta u nekim obiteljskim kombinacijama, ali outfit je bio isti, kao i efekt – voljela sam biti u centru pažnje. Nekoliko godina poslije počela sam govoriti da se nikada neću udavati – u mojoj glavi brak je bio povezan s majkom koja kuha, sprema i vodi brigu o svemu i ocem koji čita novine jer ne zna skuhati ni pire krumpir. Ja nikada neću kuhati za muškarca, ponavljala sam, ali to je bilo prije nego što sam otkrila da to nije jedina opcija. Već par godina kuham, ženi, jer znam, mogu i ne moram. Kad smo se zaljubljivale i useljavale zajedno, brak nije bio opcija. Brak za ljude poput nas nije postojao ni u rječniku ni u zakonima. I bolje, jer smo zajednički život počele ne pretpostavljajući ništa, pa ni to da će naša veza biti vječna (na koga će glasiti tvoj stan ako ti se nešto dogodi? na mene, jer je to naš stan u svakom pogledu osim pravnom; kome idu mačke kad prekinemo? tebi, da ja mogu udomiti nove).

Ona se borila u prvim redovima da bih ja deset godina poslije mogla reći roditeljima, teti, tetku, baki i teti Božici da živim s njom, s djevojkom – bez srama i isprika. Nakon više od desetljeća borbe, i nakon tri godine veze, dopustili su nam da sklopimo nešto što se zove životno partnerstvo. Ne brak, jer su nam to na referendumu zabranili, ali mogle smo ozakoniti vezu, imovinu i financije. Iako nismo romantične, ja sam paničarka, i opcija ozakonjenja smirivala me kad bih pomislila na sve moguće bolesti, nesreće, selidbe, zdravstvena i mirovinska osiguranja, bolničke posjete. Iako nismo romantične, mi smo aktivistkinje, i opcija ozakonjenja pružala nam je priliku da se imenom, prezimenom i licem na naslovnici popularnog ženskog časopisa proglasimo ženom i ženom.

Kad sam mami rekla da ćemo se možda upartneriti kad nam to jednom ozakone jer ja idem u Berlin i tko zna gdje ćemo u budućnosti biti po meridijanima i paralelama, rekla mi je da za ljubav ne treba papir. Znam ja to, papiri su nam dostupni tek odnedavno, ali za ljubav treba ponos i dostojanstvo i hrabrost.

Djevojka i ja proslavile smo mogućnost ozakonjenja veze pojavivši se u nekoliko medija najavljujući vjenčanje, a onda se ulijenile. Ona je radila pet poslova odjednom, ja sam pokušavala završiti germanistiku – odlučile smo pustiti druge parove da na Markovom trgu bacaju rižu, organiziraju svadbe u treš hotelima blizu Dugog Sela, plešu prvi ples na patetične pjesme (naša je Toxic), maste brke seitanom s okusom doma. Budući da za naša partnerstva još nema scenarija, moramo napisati svoje. Drugi parovi pisali su ih tiho, izvan centra grada, uz probranu publiku.

Naša lijenost i njihova tišina došle su nas glave – u tada još nedefiniranom strahu od budućnosti naših prava djevojci sam, neromantično, praktično i aktivistički, za zimskih praznika predložila da se upartnerimo na ljeto. Izabrala sam kumu i haljinu, odlučila da prsten možda nije najbolja ideja (posljednji put kad mi ga je djevojka kupila, izabrala je najružniji i najkičastiji, a ona ih ionako ne nosi), počela razmišljati kako da spojimo moj katastrofalan i njezin podnošljiv glazbeni ukus i treba li djeveruša na nas baciti rižu ili ružine latice (ili je oboje neekološki?).

Kad lezbijke planiraju, Team se smije. 22. siječnja vrag je odnio šalu i djevojka i ja žurnije, praktičnije i aktivističkije razgovaramo o ozakonjenju veze (zovemo ga vjenčanjem jer sam lagala da nismo romantične), ali ne na ljeto kao što sam prije izbora htjela, jer tko zna u kakvom će me stanju zemlja dočekati 18. srpnja, na moj 24. rođendan i našu 5. godišnjicu. Scenarij još nemamo, ali pisat ćemo ga usput, i javno.

Ljudi koji mi kažu da za ljubav ne treba papir vjerojatno se za taj papir, ili tu ljubav, nikada nisu morali boriti protiv zakona, vlada, timova, rječnika i referenduma koji neumorno rade da tu ljubav učine nemogućom, sramotnom, nedohvatljivom.

Sada, kada mi žele oduzeti pravo da odlučim želim li se vjenčati ili ne, kada, zašto i kako, moje zaruke i taj komad papira postaju najromantičniji čin prkosa, građanskog otpora i ljubavi.

Piše: Marta Šušak
Izvor: muf.com.hr

LE ZBOR: Mi smo protiv ugnjetača i njihovih pomagača

Kategorija: Vesti / Datum: јануар 28, 2016

Le-Zbor-otpjevao-Rusiji-s-ljubavlju_ca_large

Le Zbor je prvi hrvatski lezbejski i feministički hor, nastao 2005. godine kao rezultat potrebe da se promoviše lezbejsko-feministička sociokulturna vidljivost. Muzičko predznanje kao i seksualna orijentacija potpuno su nebitni za članstvo u ovom sjajnom muzičkom i aktivističkom sastavu koji svojim izvedbama uveseljava povorke ponosa, ulične trgove ali i velike koncertne dvorane. Da i muzika zavisi od konteksta i onog/one koji je izvode potvrđuje i primjer Le Zborove izvedbe Thompsonove pjesme ”Lipa li si’‘ koja u njihovoj interpretaciji pod nazivom ”Banana” poprima sasvim drugačije konotacije.

Priliku da uživaju u nastupu Le Zbora imaće posjetitelji i posjetiteljice četvrte sarajevske ”Merlinke”.

Bože čuvaj Le Zbor

”Okoponoćni” termin javne televizije (prvog programa HRT-a) svojevremeno su osvojile emitovanjem dokumentarca ”Bože čuvaj Le Zbor”, odličnog filma koji prati gostovanje članica na londonskoj smotri LGBT horova, dok je sa prime time-om, odnosno emisijom ”Do posljednjeg zbora” bilo drugačije. Brzo su ispale iz daljeg takmičenja, čime je televizija kojoj nisu bila strana autovanja u udarnom terminu, propustila priliku da promoviše lezbejski i feministički hor. Jedan od razloga mogao bi biti njihov repertoar, kao veći ”problem” od rodnog i seksualnog identiteta. Naime, snažna antifašistička ideja i melodije osnova su djelovanja prvog hrvatskog feminističkog i lezbejskog hora, Le Zbora.

”Antifašističko nasljeđe i danas je upitno u Hrvatskoj. Nama su važne vrijednosti koje promovišu ljudska prava svih nas, kakvi god da jesmo, sve dok ne ugrožavamo druge.

Antifašizam je naša baza i naše pjesme su dijelom revolucionarne jer je nekad važno glasno i glasom boriti se protiv nepravdi. Posebno je važno štititi one koji su manjina po svojim karakteristikama koje nisu sami birali”, navode članice Le Zbora, koje su tokom svog desetogodišnjeg rada sarađivale sa raznim umjetnicima i umjetnicama te bile dio rada sigurno jedne od najznačajnijih savremenih evropskih umjetnica-Sanje Iveković.

Prepoznavanje njihovog rada od drugih autora i autorica im je itekako važno.

”Drago nam je zbog svake uspješne saradnje, posebno kad u sebi nosi nešto novo”, kažu.

Uz činjenicu da je pjesma nešto što budi najplemenitija osjećanja kod publike, na primjeru Le Zbora važan je i kolektivitet u njenoj izvedbi. A primjer kolektivne snage kreirane u njihovom horu mogli bi slijediti i u drugačijim oblicima aktivističkog djelovanja.

LeZbor.spec_.odred_-600x397
Aktivizam iz srca

”Naša pjesma dolazi iz srca i sa svrhom. Kad se tako pjeva i kad pjeva više glasova, šaljemo i poruku međusobnog razumijevanja i podrške. Pokazujemo da je riječ o mišljenju ne individue već skupine. Također, naša pjesma je aktivizam, jer pjesmom djelujemo.”

”Ljudi nisu navikli da je aktivizam nešto što može u svojoj pojavnosti biti i nježno a ne samo nametljivo”, rekle su jednom prilikom članice Le zbora. Zanimalo nas je razlog zbog kojeg se, prema njihovoj procjeni, primjer Le Zbora češće ne slijedi.

”Čini nam se da je aktivizam još uvijek nepoznat i nejasan onima koji sebe ne smatraju aktivistima. Aktivizam podrazumijeva stav i djelovanje. Briga za ljude, u koliko polazi iz ljudskosti, sama je po sebi nježna. Majka je možda najjači simbol brige i nježnosti. U našim pjesmama majka ima važno mjesto. U zadnje vrijeme ima sve više vrijednosno orijentiranih zborova i to nas veseli”, objašnjavaju članice Le Zbora.

U vrijeme izglasavanja zakona o životnom partnerstvu u Hrvatskoj, članice Le Zbora putovale su na otok Lezbos čemu je prethodio nagradni natječaj za jedan lezbejski ili gej par kojima bi osigurale troškove puta i boravka. Najvažnije je da odabrani par nije imao nikakvih obaveza u smislu promocije aranžmana, njihovo je bilo da se spakuju i krene. Ovako zamišljeno putešestvije bilo je i odličan način promocije nužnosti solidarnosti u LGBT zajednici.

”Sretne smo što smo se toga sjetile i mogle to izvesti. Dobro ste prepoznali, radi se o solidarnosti i davanju podrške te promociji istospolnog partnerstva. Usvojen je zakon o životnom partnerstvu u Hrvatskoj i sve se lijepo poklopilo.

Želimo da se zakon primjenjuje, a i primjenjuje se, ima već dosta sklopljenih partnerstava. Sretne smo što smo na jednom vjenčanju i pjevale.”

Elitizam je opasan

Aktivizam, kao i drugi oblici čovjekovog djelovanja, ponekad podrazumijevaju elitizam. Prošlogodišnja podrška koju je Le Zbor pružio Nives Celzijus na njenom koncertu u Lisinskom sjajan je primjer kako može i treba biti drugačije, posebno što su argumenti za njeno nenastupanje bili na nivou diskriminacije, a objašnjenje da njen repertoar i muzički kvaliteti nisu na nivou koncertne sale u kojoj ni predizborni skupovi nisu rijetkost. Nakon odluke da podrže Nives, nisu imale ni mnogo prigovora od dežurnih moralizatora i moralizatorica.

”Elitizam je sam po sebi opasan jer isključuje druge, onemogućuje svima isto i mi smo protiv takvih ograničenja. Nives Celzijus smo podržale kao umjetnicu i ženu. Njezin poziv nas je isprva iznenadio, no brzo nam je bilo jasno da je bit u solidarnosti i podršci. Nije bilo značajnijih prigovora.”

Le Zbor ulazi u jedanaestu godinu postojanja. Dekada iza njih podrazumijevala je angažman zasnovan na volonterizmu i entuzijazmu. Usklađivanje redovnih sa obavezama hora. Iz hora, kažu, najteže je otići.

”Puno nas je bilo i prošlo kroz zbor u ovom razdoblju od deset godina koliko postojimo. Nije lako doći, izazovno je biti u njemu, ali je možda najteže otići iz zbora. Mi smo skupina koja je vrlo neformalna oblikom, naprimjer nismo registrirane kao udruga, no ono što nas drži zajedno je upravo entuzijazam, aktivizam i naravno ljubav prema pjesmi kojom poručujemo da smo protiv ugnjetača i njihovih pomagača.”

Predstojeća ”Merlinka” neće biti prvi sarajevski nastup Le Zbora. Za grad koji vole i nastup kojem se vesele pripremile su raznolik repertoar uz najavu da će se za svakoga naći po nešto, uz izvođenje nekoliko novih pjesama koje nisu pjevale u Sarajevu. Zato ne propustite priliku da uživate u vrhunskom muzičkom događaju kao uvodu u Merlinka party na kojem će muziku puštati regionalna zvijezda Sonja Sajzor.

I ne propustite da budete dio važne umjetničke i aktivističke priče u gradu i zemlji u kojima se još uvijek LGBT filmovi moraju gledati uz policijsko osiguranje.
Uz nadu da nas je mnogo protiv ugnjetača i njihovih pomagača, čekamo vas na festivalu ”Merlinka”.

Izvor: Lgbt.ba
Piše: Kristina Ljevak

Oskarov prekor za “Kerol”: Problem nisu lezbejke, već mizandrija

Kategorija: Uncategorized, Vesti / Datum: јануар 27, 2016

“Kerol” je nominovan u kategoriji najboljeg filma od skoro svakog udruženja filmske kritike na planeti sve do ovogodišnjih nominacija za Oskara. Film čak ima i samostalnu      Vikipedija stranicu posvećenu isključivo listi o 200 priznanja koja je do sad dobio. Ovog jutra, Akademija filmske umetnosti i nauke je nominovala “Kerol” u mnogim kategorijama: najbolja glumica i      najbolja sporedna glumica su neke od njih, ali je preskočila nominaciju za najbolji film. Još je bizarnije kada uzmemo u obzir da kategorija za najbolji film sada može uključiti deset filmova, a da je predloženo svega osam. Po Internetu su se svi uzmuvali pokušavajući da otkriju šta se dođavola desilo, te su mnogi magazini, uključujući i ’’Vanity Fair’’, zaključili da je “Kerol” na    kraju zapravo samo suviše gej.

2

Film „Kerol“ je nominovan je za Oskara u šest kategorija

Ali čekajte: zar nije bio gej i ’’The Kids Are All Right’’ kada je nominovan za Najbolji film 2010. godine? Ili ’’Milk’’ 2008. godine? Ili ’’Brokeback Mountain’’ 2005. godine? Da, Akademija je u više navrata pokazala da nema problem sa gej filmovima. Ono sa čim Akademija ima problem, sa svojih 76% muških članova*, jesu filmovi koji se ne centriraju oko muškog iskustva. Čak se i ’’The Kids Are All Right’’, koji je tehnički film o lezbejkama, usredsređuje na priču o paru mama koje pokušavaju da sačuvaju svoju porodicu preko muškarca sa kojim jedna od njih ima seks. I dok je ’’Kerol“ lezbejska ljubavna priča i pre svega priča o lezbejskom sazrevanju, drugi sloj njegovog narativa je potpuno odbacivanje trapavih, neartikulsanih muškaraca koji sebi daju sve za pravo i nikako da razumeju kako neke žene nemaju nikakve potrebe za njima.

Razmotrimo ovogodišnju grupu nominovanih filmova za najbolji film. Ogromna većina ima jednu mušku glavnu rolu ili ekipu muških glavnih rola (sa ponekom simboličkom ženskom). Čak i ’’Mad Max: Fury Road’’ – koji je, priznajem, najviše feministički akcioni film ikada            napravljen i besomučno udara po patrijarhatu – u velikoj meri se oslanja na Maksov lik prilikom reklamiranja filma. Uprkos činjenici da je Furioza istinska heroina filma, Maks je uvek tu negde, u pozadini, na krovu, ispod automobila, u prašini, mumla, razbija, udara, viče i        podseća sve nas na to da je muškarac prisutan, da je muškarac neophodan. (Zapravo, on je u pravu: ’’Mad Max’’ nikada ne bi došao do predprodukcije da u svom naslovu nema velikog snažnog muškarca.)

oscars1
Reditelj filma ’’Kerol“, Tod Hejns, koji je isto tako prezren od strane Akademije, odbio je da film centrira oko maskulinog iskustva (na primer, u odluci da izbegne sve scene muškog zadovoljstva na ekranu, isekao je scenu gde Tereza seksualno zadovoljava Ričarda). Takođe, napravio je smelu odluku da dozvoli publici da se smeju muškarcima. Ne sa muškarcima. Ne, Haynes je pozvao gledatelje/ke da vide muškarce u njegovom filmu – sve te muževe i mladiće i dvolične sveznalice koje nam poturaju svoje ideje – kroz oči queer žena i dopustio im da se otvoreno smeju njihovoj gluposti, nezasluženoj smelosti i nesposobnosti. U 1952-oj!

Kerolin suprug, Hardž, pokušava sve što može kako bi je kontrolisao. Izoluje je od njenih prijateljica, pokušava da je emocionalno i fizički zastraši, ucenjuje je oko starateljstva nad zajedničkom ćerkom i čak angažuje i privatnog detektiva da prati nju i Terezu i prikuplja inkriminišuće dokaze o njihovoj ljubavnoj vezi. Kada pokuša da iznudi od Kerol da sa njim provede novogodišnje praznike, kaže kako ne želi da ona bude sama, ali Kerol na to odgovara da ona ima najbolju drugaricu/bivšu ljubavnicu, Ebi, sa kojom može da uživa tokom praznika. On joj zaista nije potreban. Kerol ga zakucava za zemlju kada je pipa u pijanom stanju, Ebi mu zalupi vrata kada se pojavi u sred noći da je uznemirava, a najtrijumfalniji momenat filma stupa na snagu kada Kerol odlazi od njega (i iz sobe pune muških advokata) nakon što saopštava da ne želi da živi u suprotnosti sa sobom. On je oličenje toksičnog maskuniliteta, a ona ga odbacuje poput svoje bunde.

1
Slično tome, Terezin mladić, Richard, dosađuje i preklinje za pažnju, uporno pokušava da je privoli da otputuje sa njim u Evropu, i uzvikuje neuzvraćeno ’’Volim te’’ dok mu Tereza lupa vratima i odvozi se Keroliniim automobilom.  Besan je kada konačno shvati da mu Tereza ne uzvraća naklonost, ne zbog toga što misli da ima nešto posebno u vezi nje (čak ne može da joj kaže ni zbog čega je voli), već zbog toga što veruje da ju je zaslužio za svoju ženu. Kupio joj je karte za brod! Našao je bolji posao! Ona mu duguje sebe!

Rediteljska vizija muškaraca u životima Tereze i Kerol je prikazana najjasnije scenom u kojoj one piju kafu sa nametljivim prodavcem pod imenom Tomi Taker. On se samopoziva na doručak sa Terezom, a Kerol, gotovo ne primećujući njegovo prisustvo, uzima stolicu bez predstavljanja i nijednom ne okreće telo u njegovom pravcu. Ah, radosna je da ga sa nipodaštavanjem pogleda kada im on predloži da kupe pribor za šivenje, i sa zadovoljstvom mu se ruga kada on počne da popuje o boljem planu puta za Čikago od onog kojim one planiraju da idu. Dok je nama jasno koliko je on nepotreban, Kerol savršeno zadovoljna gleda u Terezu s puno ljubavi. Kao i svaki drugi muškarac u “Kerol“, on je suvišan, mala rupa na putu koji vodi Kerol i Terezu samo jednu ka drugoj.

Pogledala sam ’’Kerol’’ više puta i, bez greške, muškarci u bioskopu provode dobar deo vremena nelagodno se smeškajući, i više puta sam videla muškarce koji ustaju i odlaze u sred scene. Videla sam mušku kritiku na najvećim zabavnim portalima koji se žale da ’’Kerol“ nije dobar film, jer u stvarnom životu žena nikad ne bi ostavila nekog kao što je Kajl Čendler.

Tokom prvog dana njihovog zajedničkog putovanja, Kerol pita Terezu da li joj Ričard nedostaje, a ona veselo odgovara: „Ne, nisam pomislila na njega čitav dan!“

Šala je na Ričardov račun, i svih muškaraca koji osećaju pravo na to da se svet vrti oko njih. Ovo je odlična rečenica, jedan od mojih omiljenih dijaloga ikada na filmu. Na žalost, ohrabrivanje žena da zaborave na muškarce nije baš najbolja strategija kada pokušavate da ubedite organizaciju, koja je istorijski dominantno muška, da nagradi vašu genijalnost.

Da je ‘“Kerol“ zaista želeo Oskara za najbolji film, Hejns je trebalo da ponovo spoji Terezu i Hardža dok joj ovaj prišiva odsečenu ruku i tera medveda koji ju je osakatio, a sve to dok mlati bakljom i neprekidno peva pesmu o hrabrim i neophodnim muškarcima i tipovima i momcima i frajerima i dečacima i bratstvima.

(*Ne treba da nas iznenadi i da je 94% belih glasača, što nas i ove godine opet dovodi do toga da su isključivo beli glumci i glumice nominovani za Oskara)

Objavljeno: 14.01.2016.
Autorka: Heather Hogan
Prevod: Labrisice
Izvor: http://www.autostraddle.com

Sud je sud, ljubav je ljubav

Kategorija: Vesti / Datum: јануар 19, 2016

2015. godina je donijela dosta značajnih pravnih pobjeda pripadnicima istospolnih   zajednica u različitim državama širom svijeta. Time je pružena i ostalima nada da će u dogledno vrijeme dočekati da se njihova realnost i njihova svakodnevnica prestane kretati u pravnom vakumu i u sferi društvene ignorancije svega što ima etiketu       različitog, i stoga se u konačnici stavlja u ladicu neprihvatljivog.

Oliari i drugi protiv Italije

Oliari i drugi protiv Italije: korak bliže ka pravnom priznanju istospolnih zajednica širom Evrope

Ove pobjede šalju poruku da se i čitava sfera zaštite ljudskih prava polako, ali sigurno, oslobađa (i neminovno mora osloboditi) vješto prikrivenih okova konzervativizma i netolerancije koji godinama usporavaju punu afirmaciju univerzalizma ljudskih prava, zadržavajući se na licemjerno deklarativnoj i selektivnoj podršci njihovom poštivanju.

U maju 2015. godine, u Republici Irskoj se manifestuje svojevrsna socijalna revolucija. 62 % elektorata ove države, poznate po konzervativnom društvu pod snažnim uticajem katoličke crkve, na referendumu daje svoju podršku istospolnim brakovima, što je pozdravljeno kao početak tranzicije ka liberalnijem i sekularnom društvu. Nedugo nakon toga, u junu 2015., Vrhovni sud Sjedinjenih američkih država objavljuje historijsku presudu kojom utvrđuje da Ustav SAD-a pruža istospolnim parovima pravo na zaključenje braka, čime se to pravo legalizuje u svih 50 njenih država.

Nedugo potom, 21. jula 2015. godine, Evropski sud za ljudska prava daje svoj doprinos unapređenju prava LGBT zajednice na najstarijem kontinentu. Sud u Strazuburu se očituje o mogućnosti istospolnih parova da zaključe brak ili stupe u drugi vid zakonski priznatog parnterstva u odluci koja nije toliko revolucionarna kao presuda američkog Vrhovnog suda u korist istospolnih brakova, ali je definitivno riječ o potezu u istom smjeru.

U presudi Oliari i drugi protiv Italije, Evropski sud je osudio Italiju zbog njenog propusta da pruži bilo kakav vid pravnog priznanja za istospolne životne zajednice i naredio joj je da isplati obeštećenje za tri italijanska para koja su inicirali ovaj postupak, odlučivši da praksu svoje države podvrgnu sudskom ispitivanju, pod svjetlom evropskih standarda zaštite ljudskih prava.

Dok je Evropski sud prošle godine zauzeo stav da evropsko konvencijsko pravo ne zahtijeva od svih država da istospolnim parovima obezbijedi pristup mogućnosti sklapanja braka, Sud je ovog puta zaključio da je Italija povrijedila član 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji garantuje svakom pravo na poštovanje njegovog privatnog i porodičnog života. Razlog tome jeste nepostojanje pravnog okvira koji bi zvanično priznao istospolne zajednice i zaštitio njihovu vezu. Italija im, naime, ne omogućava da, u odsustvu braka, zasnuju bar “građansku zajednicu” ili “registrovano partnerstvo”. U veoma interesantnom pasusu, Sud ističe da je tu posrijedi konflikt između, s jedne strane, društvene realnosti aplikanata, koji već žive svoje živote kao homoseksualci posvećeni jedni drugima u stabilnoj vezi, i šutnje zakonodavstva po tom pitanju.

Sud je pri tome uzeo u obzir nedavnu američku odluku, kao i pokret ka zakonskom priznanju koji se velikom brzinom razvija u Evropi, tj. činjenicu da skoro sve države iz geografski zapadnog dijela Evrope danas pravnim putem priznaju istospolne životne zajednice.

Rezonovanje Evropskog suda po ovom pitanju je do sada prolazilo kroz postepenu evoluciju, pri čemu je dinamično tumačenje Evropske konvencije sezalo od potrctavanja “značaja pravnog priznanja de facto porodičnog života” (X protiv Austrije), preko podvođenja istospolnih zajednica kao stabilnih veza pod pojam porodičnog života (Shalk i Kopf protiv Austrije), pa sve do pojašnjenja da onda kada jedna država zakonskim putem predvidi mogućnost sklapanja registrovane zajednice, takav format mora biti dostupan svim parovima bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju (Vallianatos i dr. protiv Grčke). Presuda Oliari i drugi protiv Italije je značajna utoliko što ide korak dalje – prepoznaje svojevrsnu pozitivnu obavezu evropskih država da u svjetlu člana 8 Konvencije implementiraju generalni zakonski okvir kojim će se regulirati istospolne veze i zaštititi njihovih prava.

Ona svakako ima svojih ograničenja. Iz tumačenja Suda bi se moglo zaključiti da ova pozitivna obaveza ne može biti tako jednostavno prenijeta u kontekst svih drugih evropskih država, kao što je na primjer Rusija, jer je Sud svoje zaključke bazirao, između ostalog, na izmijenjenim društvenim stavovima o homoseksualnosti u Italiji, izraženim između ostalog i kroz zaključke domaćih sudova u pogledu njihovih prava. Pored toga, Sud je propustio da ispita navode aplikanata i u svjetlu člana 14 Evropske konvencije, koji predviđa zabranu diskriminacije u uživanju ostalih prava zagarantovanih konvencijom. Najzad, Evropski sud je propustio da definiše koja su to neophodna prava i obaveze koja se trebaju vezati uz formu građanske zajednice drugačije od braka, ostavljajući državama polje slobodne procjene u tom pogledu.

Pa ipak, iz presude se može zaključiti da se takvim institutom mora garantovati više od privatnog ugovora, jer Sud istospolnim zajednicama izričito priznaje prava, potrebe i obaveze koje sežu dalje od onoga što bi moglo biti regulisano takvim ugovorom, uključujući moralnu i materijalnu podršku, izdržavanje i nasljedna prava.

U tom kontekstu, i Bosna i Hercegovina bi, ukoliko zadrži status quo, u okviru kojeg je onemogućeno sklapanje istospolnih brakova, uz istovremeni nedostatak pravne regulative koncepta istospolnih zajednica, mogla u dogledno vrijeme da bude podvrgnuta jednakoj vrsti ispitivanja povrede ljudskih prava u Strazburu.

U međuvremenu, ostaje da se prati dalji razvoj jurisprudencije Suda Evropskog suda za ljudska prava koji, slijedeći aktuelne opšte društvene i pravne tokove u svijetu, neminovno prije ili kasnije mora voditi ka zaključku:

Ljudska prava su ljudska prava. Ljubav je ljubav.

Tekst objavljen u magazinu BH Dani, a nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom.

Izvor: Lgbt.ba
Piše: Adrijana Hanušić

Anja i Elma: Sada naša veza ima sasvim novu dimenziju

Kategorija: prenosimo / Datum: јануар 9, 2016

Nakon što je prošle godine u Hrvatskoj donesen Zakon o životnom partnerstvu, Anja i Elma, djevojke koje su donedavno živjele u BiH, odlučile su se na ovaj način ozvaničiti svoju vezu, te su registrovale životno partnerstvo. Imale su tu sreću da je jedna od njih dvije imala hrvatski pasoš, a budući da im registrovano partnerstvo zakonski ništa ne predstavlja u zemlji u kojoj su živjele, odlučile su se sreću u zajedničkom životu potražiti u jednoj od država Evropske unije.

123

“Prije nego što smo stupile u bračnu zajednicu, naš odnos je bio drugačiji samo iz razloga što smo još uvijek bile u BiH, i živjele smo odvojeno. Sad naša veza ima sasvim novu dimenziju; prvenstveno jer živimo u državi u kojoj su prava LGBT osoba ista kao i drugih građana/ki, te jer živimo zajedno i gradimo zajedničku budućnost i porodicu.”

Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola koji je usvojen u susjednoj Hrvatskoj je itekako značajan za ove dvije djevojke, jer naglašavaju: “Da nema istog, mi ne bi bile u mogućnosti zajedno napustiti BiH. Srećom, jedna od nas posjeduje hrvatsko državljanstvo, pa smo iz tog razloga iskoristile tu prednost, a kako je Hrvatska već članica Europske unije, a sklapanje istospolne zajednice u Hrvatskoj važi na prostoru cijele EU, samim time i partner/ka koji/a ne posjeduje EU državljanstvo stiče pravo boravka u istoj.”

“I da spomenemo, jako smo prijatno iznenađene načinom na koji se osoblje gradskog matičnog ureda grada Zagreba ophodi prema LGBT osobama, tako da poručujemo svim parovima, koji možda razmišljaju o ovom koraku, da je odnos prema LGBT osobama u Hrvatskoj drastično bolji od onog u BiH. Od trenutka zakazivanja datuma sklapanja bračne zajednice do samog čina smo susretale samo prijatnost, ljubaznost i dobrodošlicu.”

Anja i Elma kažu kako im je bilo sasvim svejedno gdje će obaviti čin sklapanja životnog partnerstva, odnosno bračne zajednice, mada bi im, naravno, bilo drago da se i u našoj zemlji donese ovaj zakon.

“Ovaj Zakon nam je omogućio preseljenje i mogućnost ostvarivanja svih prava u Europskoj uniji. Nakon što smo pročitale da je usvojen zakon u Hrvatskoj, znale smo šta nam je činiti! Dugo smo maštale o tome da stupimo u bračnu zajednicu i počnemo zajednički život, ali smo znale da to nije moguće u BiH. Podrška prijatelja i članova porodice koji su od početka uz nas i koji su upoznati sa našom vezom, naravno, nije izostala.”

S obzirom da su obje djevojke visokoobrazovane, autirane najbližim članovima/cama porodice kao i svojim prijateljima/cama, i od njih dobivaju maksimalnu podršku, zanimalo nas je da li su na odluku o preseljenju izvan BiH utjecali i ekonomska situacija, kršenje ljudskih prava LGBT osoba u BiH ili samo sklapanje životnog partnerstva.

“Nažalost, situacija u BiH je takva da je sve gore navedeno utjecalo na naš odlazak. Nakon godinu dana provedenih u novoj domovini, možemo slobodno reći da napokon živimo kao ravnopravne građanke sa jednakim pravima kao i svi, bez osjećaja neprihvaćenosti, straha ili bilo kojeg vida mržnje prema nama, kao pripadnicama LGBT zajednice i osjećamo se odlično.”

Upoređujući sistem i prava LGBT osoba u našoj zemlji i Norveškoj gdje trenutno žive, ističu kako se dive ljudima, akivistima/cama koji/e se zalažu da se odnos prema LGBT osobama promijeni. “Mnogo naših LGBT prijatelja/ica su bili/e žrtve fizičkog nasilja, i to od ruke totalnih stranaca, što dovoljno govori o odnosu društva prema istim; dok je govor mržnje prisutan na svakom koraku. BiH ima cilj ulaska u EU, samim tim Zakon o sklapanju životnog pratnerstva istospolnih osoba je neminovan.”

Smatraju da je najveći problem u BiH nerazvijena svijest društva o pravima i životima LGBT osoba.

Ova priča nam govori o sve većem problemu odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine, ne samo LGBT osoba, već svih mladih ljudi, zbog sve teže ekonomske situacije u državi. LGBT osobe se susreću sa istim životnim problemima kao i svi građani/ke prilikom npr. pronalaska posla, a pored svih tih problema nose teret nerazumijevanja društva samo zato što su lezbejke, gejevi, biseksualne ili transrodne osobe.

Izvor: Lgbt.ba
Piše: Emina Velagić
Foto: Privatna arhiva sugovornica

Težak zadatak lezbejskog feminizma u BIH

Kategorija: Feminizam / Datum: јануар 5, 2016

Lezbejski feminizam zasnovan je na ideji da i seksizam i heteroseksizam nastaju iz muškog nametanja moći ženama, koje se održava kroz heteroseksualnost. Patrijarhat tako u cilju svog opstanka obezvređuje žensku seksualnost podređujući je muškoj, jer u heteroseksualnim odnosima muškarci imaju moć i kontorlišu žene, i na taj način se korist muškaraca uvećava.

O ovoj temi pisale su mnoge teoretičarke i književnice, a neke od njih su Sheila Jeffreys, Monique Wittig, Adrienne Rich, Audre Lorde i Charlotte Bunch.

12

O tome da li možemo govoriti o lezbejskom feminizmu u BiH, te koje je njegovo mjesto u BiH razgovarali smo sa Jasminom Čaušević iz Sarajevskog otvorenog centra, organizacije koja zagovara puno poštivanje ljudskih prava i socijalnu inkluziju LGBT osoba i žena, i Marijom Vuletić iz Fondacije CURE, feminističko-aktivističke organizacije koja djeluje za jednakost spolova i rodova zalagajući se za pozitivne društvene promjene putem obrazovnih, umjetničko-kulturnih i istraživačkih programa.

S obzirom da možemo reći da je feminizam općenito u bh. društvu marginaliziran, samim tim ni lezbejski feminizam nije u boljem položaju. Lezbejke i lezbejski feminizam su višestruko marginalizovani u našem društvu, a ne možemo govoriti ni o postojanju lezbejskog pokreta.

“Da bi lezbejski feminizam mogao da postoji – ideološki, aktivistički ili teorijski – trebalo bi da postoji i lezbejski pokret kao izvorište i utočište artikulacije, kao onaj koji inspiriše i biva inspirisan za delovanje”, smatra Jasmina Čaušević iz Sarajevskog otvorenog centra.

Marija Vuletić iz Fondacije CURE smatra da se na lezbejski feminizam veoma često ne obraća značajna pažnja, te da je feminizam u BiH poprilično stigmantizovan.

“Lezbejski feminizam je jako često samo uvršten u feminizam i o njemu se govori čisto teorijski te se rijetko u praksi ističe kao odvojen, jedinstven, integralan dio feminizma. Kada govorimo o vrstama feminizma, na lezbejski feminizam se rijetko obraća značajna pažnja kao što je to slučaj sa npr. feminizmom crnih žena, sajber feminizmom i slično. U BiH danas jedva da možemo govoriti o feminističkom pokretu kao jedinstvenoj borbi svih nas, a kamoli o lezbejskom feminizmu kao odvojenom dijelu veće cjeline. Feminizam kao takav u BiH je još uvijek poprilično stigmatizovan, i teško je govoriti o unutarnjim podjelama kada društvo još uvijek gleda na feminizam kao radikalni pokret mržnje žena prema muškarcima”, kaže ona.

Obje organizacije su se bavile promocijom prava lezbejki i lezbejskog feminizma. Sarajevski otvoreni centar, osim što se bavi općenito promocijom LGBT ljudskih prava, neke svoje aktivnosti je organizovao za lezbejke i biseksualne žene. Jedan od primjera je i knjiga Više od etikete: O ženama koje vole žene u kojoj su opisana lična iskustva lezbejki i biseksualnih žena iz BiH.

Marija Vuletić je opisala aktivnosti Fondacije CURE, ali i poteškoće s kojima se susreću: “Fondacija CURE je feministička organizacija koja ima LBT platformu i za nas je jako važno pričati o lezbejskoj egzistenciji i o feminizmu lezbejki. Kada radimo edukativne radionice o historiji feminizama i feminističkog pokreta, uvijek spominjemo i lezbejski feminizam, no nažalost u BiH je jako teško naći praktične primjere. Klima u državi je takva da nam se ne daje prostor za feminističke teme generalno, a posebno kada se radi o LBT ženama koje su dvostruko marginalizovane – na osnovu svog spola, te seksualne orijentacije i rodnog identiteta.”

Zadatkom lezbejskog feminizma i aktivizma u BiH možemo smatrati poboljšanje položaja lezbejki unutar društva i njihovo sticanje moći.

Jasmina Čaušević smatra: “Prvi zadatak jeste da se lezbejke (a dodala bih i – političke lezbejke) iz Bosne i Hercegovine udruže i dogovore, obuhvatajući sva važna mesta djelovanja, svoje političke pozicije i prioritete, jer su to neophodne okosnice ideologije, iz koje će se raditi. Jasno je da se žene poznaju, da su povezane i da se druže, ali bez struktuirane kolektivne samorefleksije mogućnosti ostaju zamagljene. Zadatak lezbejskog feminizma mogao bi tada biti da pruži znanje koje će, kroz kritičko-analitičko feminističko razmišljanje, odgovornost, solidarnost i povezivanje, osnažiti lezbejke u političkim, kulturnim i drugim inicijativama da preuzimaju odgovornost i šire socijalno djeluju. A najjednostavnije rečeno – zadatak bi bio da lezbejkama da moć, koju će one dalje koristiti kako, koliko i gdje žele.”

O tome da li je potreban lezbejski feminizam u BiH i njegovoj ulozi, Marija Vuletić kaže: “Potreban je, jer feminizam generalno, kako je danas predstavljen, ne može da se bavi ovim temama podjednako i potrebne su nam osobe koje će više da se posvete lezbejskom feminizmu i koje će da se bave lezbejskom egzistencijom i problemima na jedan dublji, temeljniji i značajniji način. Najveći zadatak lezbejskog feminizma je upravo ova briga o položaju lezbejki unutar feminizma i unutar cijelog društva te o načinu na koji su lezbejke dobrodošle u pokret i kako poboljšati položaj lezbejki kako u feminističkom i ženskom pokretu tako i u cijelom društvu.”

Piše: Bojana Vasić
Izvor: lgbt.ba