Месечне архиве: јануар 2014

Ministarstvo prosvete zatvara vrata homofobiji

Kategorija: Edukacija / Datum: јануар 29, 2014

Predstavnice Labrisa iznele rezultate analize diskriminatornog sadržaja srednjoškolskih i fakultetskih udžbenika Ministru prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, g. Tomislavu Jovanoviću


Pozivajući se na Zakon o zabrani diskriminacije, Zakon o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima, Strategiju prevencije i zaštite od diskriminacije, preporuke koje je donela kancelarija Poverenika za zaštitu ravnopravnosti (Preporuka Ministarstvu prosvete i nauke RS, NPS i Zavodu za unapređenje kvaliteta vaspitanja i obrazovanja za uklanjanje diskriminatornih sadržaja iz nastavnih materijala i prakse i promovisanje tolerancije i poštovanja ljudskih prava), kao i na najnoviju analizu dela udžbenika srednjih škola i fakulteta (Labris, 2014), predstavnice Labrisa su na sastanku održanom u sredu, 29. januara 2014. postigle dogovor sa Ministarstvom prosvete, nauke i tehnološkog razvoja o neophodnosti izmene diskriminatornog sadržaja o istopolnoj seksualnoj orijenatciji iz nastavnog materijala.

Foto: B92

Foto: B92

Diskriminatorni sadržaj (koji je zabranjen članom 4. Zakona o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima) a koji istopolnu seksualnu orijentaciju, predstavlja kao bolesnu, patološku, nenormalnu, i dalje je prisutan u udžbenicima srednjih škola i fakulteta – pokazala su istraživanja Labrisa od 2006. do 2014. godine.

„Među homoseksualcima ima dosta mazohista“, „U posebnu grupu seksualnih smetnji spadaju homoseksualizam (muški i ženski) i transseksualizam“, „Homoseksualne radnje se, međutim, nekad izvršavaju da se izbegne maligni razvoj paranoidne psihoze. Primećeno je da ponekad homoseksualizam prate, istovremeno ili naizmenično, transvestizam, fetišizam i egzibicionizam“1, samo su neki od primera koji su izneti u Labrisovoj analizi.

Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja i predstavnice Labrisa saglasni su oko toga da takvi stavovi nesumnjivo utiču na formiranje diskriminatornog okruženja za istopolno orijentisane đake i studente/tkinje kao i na stvaranje atmosfere društvene netrepeljivost i netolerancije prema ovoj manjinskoj grupi.

Pored iznošenja zakonodavnog okvira, negativnih stavova u udžbenicima, koordinatorke Labrisa podsetile su i na preporuke koje je u vezi sa ovom temom iznela poverenica za zaštitu ravnopravnosti. Naime, Kancelarija poverenika za zaštitu ravnopravnosti formirala je u decembru 2010. godine radnu grupu za analizu nastavnih planova i programa i nastavnih materijala s aspekta njihove usaglašenosti sa principima obrazovanja za ljudska prava i inkluzivno društvo. Radna grupa imala je zadatak da prikupi, analizira i sumira rezultate istraživanja nastavnih planova i programa, udžbenika i drugog nastavnog materijala za osnovnu i srednju školu i na osnovu toga izradi predlog preporuka o načinu na koji se relevantne teme vezane za ljudska prava, nediskriminaciju, toleranciju, nenasilje, ravnopravnost, prihvatanje različitosti i sl. mogu integrisati u nastavne planove i programe i obraditi u udžbenicima, u skladu sa principima obrazovanja za ljudska prava i inkluzivno društvo. Radna grupa bila je sastavljena od članova i članica relevantnih organizacija civilnog društva koje se bave promocijom i zaštitom ljudskih prava.

Ova radna grupa je između ostalog predložila:

  • uvođenje afirmativnih i tačnih prikaza istopolne seksualno-emotivne orijentacije, transrodnosti, transpolnosti i interseksualnosti u sve udžbenike (kako prirodnih, tako i društvenih nauka), uključujući i primere LGBTTIAQ pojedinaca/pojedinki kao deo istorijskih, ali i savremenih demokratskih društava;
  • uklanjanje stereotipnih prikaza rodnih uloga/profesija i podsticanje varijeteta; insistirati na mnogostrukosti i višeslojnosti ljudskih identiteta, vrednovati individualnost, solidarnost i kreativnost bez obzira na pol;
  • izbacivanje iz udžbenika, planova i programa terminologije koja je zastarela, prevaziđena i uvredljiva, a posebno izbacivanje sadržaja koji obiluju medicinskim pristupom, navođenjem dijagnoza i predrasudama u odnosu na kapacitete dece, posebno dece sa smetnjama u razvoju;
  • da nastavni sadržaji i nastavni materijali predstave mladima različite modele porodice u savremenom društvu (samohrani roditelji, starateljske porodice, porodice bez dece, pravo istopolnih partnera na porodicu i sl);
  • da nastavni materijali svojim sadržajem, a nastavnici/ce svojom nastavnom praksom i načinom rada sa učenicima/cama neguju svest o različitostima, promovišu nenasilnu kulturu, ravnopravnost i nediskriminatornu praksu, kao postulate demokratskog društva zasnovanog na poštovanju ljudskih prava.

Zahtevamo da Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, Nacionalni Prosvetni Savet i Zavod za unapređenje kvaliteta vaspitanja i obrazovanja hitno postupe prema važećem Zakonu o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima, Zakonu o zabrani diskriminacije, kao i prema preporukama Poverenice i da uklone sadržaj koji diskriminiše i marginalizuje čitav jedan deo društva. Nesumnjivo je da razvoj jednog društva zavisi od mladih ljudi koji završavaju školovanje i postaju deo radne i intelektualne snage ove zemlje i zato je dobro da se o tim generacijama posebno vodi računa naročito imajući u vidu evropski kurs za koji se opredelila ova Vlada.

Škola sa zastarelim udžbenicima predstavlja izvor nasilja ne samo prema đacima, nego i prema nastavnom kadru. Usled nedostatka interakcije sa vršnjacima koji su na bilo koji način „drugačiji“, ali i usled sveopšteg društvenog nerazumevanja različitosti a samim tim i odbacivanja, produbljuje se diskriminatorno ponašanje, nasilje i isključivanje. Vreme je da se to promeni!

 


1. [M. Popović, V. Jerotić: Psihoterapija i psihodinamika neuroza, Beograd, Nolit, 1985.]

5 koraka prema stvaranju feminističke učionice

Kategorija: Feminizam / Datum: јануар 28, 2014

Melissa A. Fabello, urednica portala Everyday Feminism i profesorica, osvrnula se na rad prosvjetnih djelatnika/ica i njihovu odgovornost pri oblikovanju sustava vrijednosti svojih učenika, predlažući svim feministima/kinjama kako kroz obrazovanje nagrizati institucionalizirani seksizam, rasizam, homofobiju i druge oblike diskriminacije


Često joj, kao feministkinji, spočitavaju da svoju mržnju prema muškarcima i socijalističku dogmu unosi među učenike, smatrajući da vrijednosno oblikovanje nije posao prosvjetnih djelatnika/ica, međutim, smatra Fabello, upravo je suprotno, „obrazovanje oslobođeno sustava vrijednosti ne postoji“.

Svaki obrazovni program prenosi određeni sustav vrijednosti, a učenici, htjeli mi to ili ne, slušaju, gledaju i uče kako interpretirati svijet upravo od odraslih. Sljedećih pet savjeta, svima onima koji dijele feministički sustav vrijednosti, pomoći će da u svojoj učionici stvore ravnopravniju i pozitivniju atmosferu.

1. Prepoznajte i analizirajte dinamiku moći

Kao profesorica, što joj daje ulogu autoriteta, i bjelkinja u razredu koji pohađaju većinom učenici afroameričkog i latino podrijetla, Fabello shvaća moć koju ima na raspolaganju, ali je i efikasno koristi. Tvrdi kako nije potrebno da profesori budu predavači na čelu učionice da bi učenicima prenijeli znanje. Odričući se dijela svoje moći moguće je stvoriti demokratskije uvjete, i poticanjem učenika na izražavanje vlastitih mišljenja i stajališta omogućiti im da aktivnije i efikasnije sudjeluju u svom obrazovanju. „Dajte učenicima glas – i slušajte ih. Od njih možete naučiti mnogo, kao i oni od vas“, kaže Fabello.

Foto: everydayfeminism

Foto: everydayfeminism

2. Prema svima se odnosite s poštovanjem

Iako većina učenika nerado prihvaća temeljna pravila ponašanja na satu, pri početnom upoznavanju s njima dobro je obratiti pozornost na očekivanja koje učenici imaju od sebe, svojih kolega i od profesora/ice. Gotovo svi ističu ‘poštovanje’ kao kriterij u sve tri kategorije. Oko poštovanja, koje je ponekad teško definirati i odrediti, mogu se izgraditi kvalitetna temeljna pravila koja je potrebno svakodnevno primjenjivati. U međuodnosu koji se temelji na poštovanju, potrebno je pokazati da i profesori mogu pogriješiti, te da su pogreške u redu ako se s njima nosimo na pravi način. Načelo poštovanja može pomoći i profesorima da preispitaju svoj pristup i metode kažnjavanja učenika, pogotovo ako je neprestano riječ o jedno te istoj djeci. Učenici cijene uzajamno poštovanje, iskušajte ga stoga u praksi.

3. Pobrinite se da predstavite i marginalizirane glasove

Mnoge američke škole polako se odmiču od standardnih edukacijskih sadržaja prema edukaciji zasnovanoj na vještini, što znači da edukacijski sustav napokon priznaje da je važno da učenici steknu određene vještine, bez obzira iz kojih izvora te vještine razviju. Ovo je dobar pristup jer profesorima ostavlja veću slobodu pri izboru obrazovnog materijala. Ovu mogućnost treba iskoristiti kako bi se dao glas marginaliziranim grupama, bilo da je riječ o rasi, podrijetlu ili invaliditetu. Učenicima trebaju biti izloženi primjerima iz različitih društvenih skupina, ali se ne smije očekivati od učenika koji pripadaju određenoj manjini da budu ‘predstavnici’, profesori trebaju biti ti koji će u razredu predstaviti drugačije perspektive.

4. Ohrabrujte učenike da analiziraju nove perspektive

Nije dovoljno samo dati učenicima novi pristup, već je potrebno potaknuti ih da aktivno analiziraju novu perspektivu. Jedan od načina je uvođenje medijske pismenosti u kurikulum. Učenike treba usmjeriti prema propitivanju i zauzimanju kritičkog stajališta, umjesto da slijepo prihvaćaju zdravo za gotovo sve što im se servira. Ovo se može postići davanjem aktivnih zadataka učenicima koji ih pomiču ih iz njihovih zona sigurnosti tako da se zahtijeva da se u određenim situacijama postave u položaj drugog pojedinca ili da razmisle bi li se njihov stav prema određenom liku iz knjige promijenio kada bi taj lik bio drugačije rase/roda/orijentacije. Učeni će ostvariti vaša očekivanja, stoga ih nemojte podcijeniti i očekujte puno.

5. Budite im uzor

Iako većina profesora ne ulazi u školstvo s nadom da će nekome postati uzor, takve situacije se događaju. Činjenica je da su učenicima bitni odrasli uzori, profesori stoga trebaju prihvatiti tu ulogu i koristiti ju za boljitak svojih učenika. Profesori bi trebali biti prvenstveno ljudi od kojih učenici mogu učiti, ne samo određeni predmet, već kako biti čovječan. Dajući učenicima nekoga na koga se mogu ugledati, pružajući im priliku i tjerajući ih na razmišljanje, profesori mogu učiniti razliku.

Feministička učionica mjesto je koje izražava vrijednosti poput jednakosti, poštovanja i raznovrsnosti. U tako kreiranoj, zdravoj okolini, možemo graditi feminizam, zaključuje Fabello. [M.M.] EverydayFeminism…

Aktivizam je za mene moja strast, moja ljubav

Kategorija: Intervju, LezKULTura / Datum: јануар 27, 2014

Sa Renatom Turkeš, dugogodišnjom aktivistkinjom iz Tuzle razgovarali smo o bitnosti aktivističkog djelovanja,  situaciji u Tuzli prije desetak godina i danas, te koliko joj znači podrška nevladinih organizacija u organizovanju različitih događaja i akcija u Tuzli


preuzeto sa: LGBT-prava.ba

Lgbt-prava.ba: Šta je za tebe aktivizam i smatraš li sebe aktivistkinjom?

Renata Turkeš: Akitivizmom smatram pokušaje da se ovaj svijet učini boljim, humanijim i ljepšim mjestom za život za sva bića. U tom kontekstu, sretna sam što mogu potvrdno odgovoriti na tvoje drugo pitanje: da, smatram se aktivistkinjom.

Lgbt-prava.ba: Kada si se počela baviti aktivizmom i šta je bio glavni razlog za tvoje aktiviranje u društvu?

966910_10151675454144203_418889167_o

Renata Turkeš: U samom početku srednjoškolskih dana (što inače najčešće navodim kao stvarni početak svog života, jer sam tada počela zaista promišljati o društvu i donositi vlastite stavove) uključila sam se u niz nevladinih organizacija u Tuzli i počela učestvovati u njihovim projektima koji su mi bili zanimljivi, ali ubrzo i inicirati vlastite akcije. Naprimjer, tada sam se odlučila na vegetarijanstvo, pa mi je osobno bilo vrlo bitno govoriti o i promovirati prava životinja.

Inače, najviše sam bila usmjerena na rad sa djecom koja su uključena u život i rad na ulici, djecom sa invaliditetom, djecom i mladim bez roditeljskog staranja, te humanitarne akcije uopće, i uopće inicijative koje su se ticale prava različitih diskriminiranih i/ili manjinskih grupa (prava nacionalnih manjina, prava osoba sa invaliditetom, ženska i LGBTIQA+ prava, i sl.)

Rad na svim tim projektima činio je da se osjećam dobro, da na najkvalitetniji mogući način koristim svoje vrijeme, da mnogo učim i radim na sebi, a pri tome činim male promjene na bolje u svojoj okolini – šta više poželjeti!

Lgbt-prava.ba: Možeš li napraviti paralelu između aktivizma prije desetak godina, u vrijeme kada si se ti uključila u aktivizam, i danas, kada si pored izvjesne pauze ponovo aktivna, u Tuzli?

Renata Turkeš: Najveća razlika svakako je internet – danas većina koristi socijalne mreže, pa je vrlo jednostavno širiti informacije, pozivati ljude na proteste, na priključivanje različitim akcijama, razmjenjivati ideje, postalo je mnogo jednostavnije baviti se aktivizmom, pa tako imamo i više aktivista_kinja. Ako govorimo o LGBT aktivizmu, primjetan je porast LGBT udruženja u BiH, te decentralizacija aktivizma, na čemu opet možemo zahvaliti internetu. Naime, ukoliko jedna grupa aktivista_kinja organizira akciju u jednom gradu u BiH, a nekome drugome u nekom drugom gradu se ta ideja svidi, dovoljno je samo da e-mailom ili poštom razmijene poruke ili naljepnice koje su lijepile_i, te par savjeta oko organizacije akcije, pa više nije jako neophodna kreativnost ili mnogo vremena kako bi se radilo na pozitivnim promjenama u lokalnoj zajednici, a i šire.

To možemo primjetiti i na nedavnim JMBG protestima ili protestima protiv eutanazije pasa: građanke i građani su uz pomoć socijalnih mreža uspjele_i paralelno organizirati proteste u mnogim gradovima u BiH, ili – ukoliko bi protesti bili samo u Sarajevu – bio je organiziran prijevoz autobusima u glavni grad, a samo jednim klikom moguće je pozvati hiljade ljudi da se priključe, ili da potpišu neku online peticiju. Sve to zahtijevalo je mnogo više truda i vremena prije desetak godina. Hvala internetu, hvala Facebooku!

Lgbt-prava.ba: Postoji li razlog zbog čega nisi osnovala formalnu grupu?

Renata Turkeš: To mi nikada nije bila ambicija. Razlozi su praktnične prirode: bavim se matematikom i to je najveća strast u mom životu, koja od mene zahtijeva većinu mog vremena i to je moj posao. Baš zbog toga ja znam da se ne bih mogla odgovorno posvetiti osnivanju i radu unutar bilo kakve formalne grupe. Ovako mi je nekako sve i romantičnije: aktivizam je za mene sada moja strast, moja ljubav i moj hobi, i ne želim da mi postane posao ili obaveza. Priključujem se i organiziram akcije kada za to osjetim stvarnu i iskrenu potrebu, kada me nešto uznemiri, pokrene na reakciju protiv nepravde, mržnje ili diskriminacije.

Također, moje iskustvo je pokazalo da dobre inicijative uvijek budu podržane od strane drugih formalnih grupa, tj. nevladinih organizacija. Nevladine organizacije su uvijek pružale podršku mojim inicijativama, ukoliko bih to tražila: uvijek mogu računati na besplatno ustupljivanje prostora, projektora, savjete, a nerijetko i potrebna finansijska sredstva. Razmišljanja i ciljevi su nam slični, a uz to prilično je jasna i praktična obostrana korist: nevladine organizacije u svoje izvještaje mogu onda uključiti i aktivnosti na kojima sam radila, obezbjeđujući tako dalju podršku donatora, a meni mogućnost da ideje i projekte u koje vjerujem sprovedem u djelo, od kojih onda nadam se mnoge_i beneficiraju: to je dobitna kombinacija za sve!

Lgbt-prava.ba: Reci nam ukratko šta ste u Tuzli radile u prethodnih godinu dana vezano za LGBT aktivističko djelovanje?

Renata Turkeš: Što se tiče LGBT aktivizma, dio sam jedne vrlo mlade, zabavne, kreativne i sjajne neformalne grupe, čije su sve aktivnosti usmjerene ka ili povezivanju queer zajednice u Tuzli, ili ka senzilibiziranju tuzlanskih građanki i građana na temu queer prava. Bavimo se online aktivizmom, redovno organiziramo projekcije queer filmova – Queeroteku (na kojima sve_i mogu preuzeti besplatne primjerke različitih knjiga, publikacija, te bedževe, cegere i drugi promotivni materijal koji nam poklanjaju različite LGBTQIA+ organizacije u Evropi), organizirale_i smo i ciklus radionica na temu queer prava i aktivizma. Meni nekako najdraže, i svakako najzabavnije, bile su ulične akcije koje smo organizirali_e, kada smo lijepile_i smo poruke, dijelile_i brošure, cegere i kolačiće u duginim bojama isl.

I opet ću ponoviti, u organiziranju ovih aktivnosti imale_i smo veliku podršku nekoliko organizacija (svih kojima smo se obratile_e, a neke organizacije su nas same kontaktirale i nudile pomoć): Sarajevski otvoreni centar, Kuća plamena mira, Referentna grupa Tuzla, Udruženje Vesta, Rainbow City Rotterdam, Udruženje Okvir; svima najveće hvala, i – pusa!

Razgovarala Lejla Huremović

Slučaj Obradović: „Odmlaćivanje kazne“

Kategorija: Lobiranje / Datum: јануар 27, 2014

Apelacioni sud u Beogradu je preinačio presudu Prvog osnovnog suda u Beogradu, kojom je g-dinu Mladenu Obradoviću prvobitno bila izrečena kazna u trajanju od osam meseci zatvora, prepolovivši tu kaznu na četiri meseca. Da li to znači da veće Apelacionog suda misli da delo koje je stavljeno na teret okrivljenom nije krivično delo ili je zaključak da su sudije kaznom od četiri meseca napravile kompromis između svoje savesti (jer očigledno i sami imaju vrlo ozbiljne predrasude prema LGBT populaciji) i pritiska javnosti da on bude osuđen


Sigurno se pitate da li je ovo omaška u pisanju? Šta je uopšte „odmlaćivanje kazne“? E, pa to je ono što se u pravničkoj profesiji zove, tj. trebalo bi da se zove odmeravanje kazne.
Onako kako sam ja kao studentkinja učila, a posle i kroz praksu razumela, odmeravanje kazne u krivičnom postupku podrazumeva jednu složenu, visoku sofisticiranu misaonu radnju sudije, koji kad utvrdi da je okrivljeni kriv za krivično delo koje mu je stavljeno na teret treba da izrekne odgovarajuću kaznu, koja će kako sam zakon kaže, u okviru opšte svrhe kažnjavanja, ispuniti sledeću svrhu: „1) sprečavanje učinioca da čini krivična dela i uticanje na njega da ubuduće ne čini krivična dela; 2) uticanje na druge da ne čine krivična dela; 3) izražavanje društvene osude za krivično delo, jačanje morala i učvršćivanje obaveze poštovanja zakona.“

Foto: Arhiva Labrisa

Foto: Arhiva Labrisa

Moju profesionalnu radoznalost pre nekoliko dana je privukla jedna vest iz rada sudova. Apelacioni sud u Beogradu je preinačio presudu Prvog osnovnog suda u Beogradu, kojom je g-dinu Mladenu Obradoviću prvobitno bila izrečena kazna u trajanju od osam meseci zatvora, zbog izvršenja krivičnog dela rasna i druga diskriminacija iz čl. 387. st. 4. Kivičnog zakonika. Apelacioni sud u Beogradu je prepolovio tu kaznu na četiri meseca, istovremeno određujući da će okrivljeni presudu izdržavati u prostorijama u kojima stanuje, na način predviđen zakonom. Stvarno me jako zanimalo, sa profesionalnog aspekta, koje su to razlike u razmišljanju prvostepenog i drugostepenog suda, pa tolika razlika u visini kazne i načinu njenog izvršenja. Međutim, nakon izučavanja ovog slučaja (posebno imajući u vidu činjenicu da su i prvostepeni i drugostepeni sud našli da postoje potpuno identične olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), jedini zaključak do kog sam mogla doći je da sudovi idu po sistemu „mlatnem“ visinu kazne, pa ako prođe, prošlo je. Otuda i izmišljanje nove, adekvatnije reči „odmlaćivanje“ kazne. Da li je to u pitanju? Ili možda nešto drugo?

Prvostepeni sud je kao olakšavajuće okolnosti na strani okrivljenog našao da je reč o porodičnom čoveku i studentu. Nezavisno od ovog konkretnog slučaja, posebno bih se osvrnula na to da sudovi činjenicu da je neko u braku ili ima decu uzimaju automatski kao olakšavajuću okolnost. Kako to izgleda, navešću primer jedne presude, koju sam čitala pre nekoliko godina. Sudija u prvostepenom postupku, u obrazloženju presude navodi da je okrivljeni oženjen i otac troje maloletne dece. Ništa tu ne bi bilo čudno da taj okrivljeni nije bio optužen za kivično delo nasilja u porodici (upravo je tu ženu i tu decu zlostavljao na najstrašniji mogući način). Ovaj primer govori koliko sudije često ne razumeju da određene olakšavajuće okolnosti, kao što je činjenica da je neko oženjen ili ima dete, ili je mlad i sl.., nisu olakšavajuće okolnosti same po sebi, po automatizmu, već moraju biti stavljene u odgovarajući kontekst u odnosu na krivično delo. Primera radi: Osoba A ukrade automobil i u braku je; Osoba B ukrade automobil, ali nije u braku. Nema drugih olakšavajućih, ni otežavajućih okolnosti. Po kojoj logici lice A treba da dobije nižu kaznu od lica B? Šta više to je diskriminacija po osnovu bračnog i porodičnog statusa. Međutim, ukoliko je bračni drug lica A teško bolestan, pa je motiv krađe bio prodaja delova, radi kupovine skupih lekova, pri čemu je lice A jedina osoba koja izdržava bračnog druga, onda bi se u tom kontekstu činjenica njegovog bračnog stanja mogla uzeti kao olakšavajuća okolnost.

Ono što je inače veliki problem, pa i u konkretnom slučaju, jeste taj što sudije krivičari u obrazloženju presude retko kad obrazlažu na koji način su otežavajuće ili olakšavajuće okolnosti na strani okrivljenog to što jesu, odnosno zašto su od uticaja na izbor krivične sankcije i kako utiču na visinu kazne. O svrhama generalne prevencije gotovo nikad se i ne kaže bilo koja reč, već se samo navode brojevi članova iz Krivičnog zakonika, koji govore o tome šta je opšta i individulna svrha kažnjavanja. U takvoj situaciji, usled nedostatka sudijskih argumenata o razlozima vrste i visine kazne, opštoj, pa i stručnoj javnosti, vrlo je teško razumeti razloge sudske odluke u nekoj konkretnoj situaciji.

I ko je sad u slučaju g-dina Obradovića pogrešio? Na opasnom smo terenu. Da li je prvostepeni dao previsoku kaznu zatvora? Šta bi bilo hipotetički da se gospodin Obradović i njegov branilac nisu žalili? Čovek bi proveo osam meseci u zatvoru, zato što je sudija prestrog? Nije li to kršenje nekog prava okrivljenog? Može li okrivljeni, za kog se dokaže i utvrdi da je kriv očekivati razumnu i pravičnu kaznu?

Opet, s druge strane, i sam prvostepeni tužilac se takođe žalio na visinu kazne okrivljenom, g-dinu Obradoviću, smatrajući da je preblaga. Apelacioni javni tužilac je predložio da se žalba tužioca Prvog OJT-a uvaži kao osnovana, a da se žalba g-dina Obradovića i njegovog branioca odbije kao neosnovana.

U takvoj situaciji, Apelacioni sud u Beogradu nalazi da je prvosteni sud ispravno utvrdio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, ali da je dao neodgovarajući značaj olakšavajućim okolnostima na strani okrivljenog (naravno ni ovaj sud ne daje nikakvo argumentovano obrazloženje za svoje mišljenje), zbog čega mu prepolovljava kaznu na četiri meseca i menja način njenog izvršenja (okrivljeni će je izdržavati u prostorijama u kojima živi, na način propisan zakonom).

Da li je dovoljno jasno koliko je ovakva situacija opasna? S jedne strane, ako sudovi odvaljuju bezrazložno visoke kazne, onda kazna prestaje biti kazna (koja treba da ispuni svrhe generalne prevencije, ali istovremeno i da bude individualizovana u odnosu na konkretnog okrivljenog), i postaje odmazda, što je u civilizovanom društvu nedopustivo. S druge strane, ako se kazna bez razloga proizvoljno smanjuje i minimizira, onda to vodi jednom haosu u društvu. Još je opasnije ako se kazna smanjuje iz nekih sudijskih ličnih uverenja, koja su u suprotnosti sa ustavom i zakonom. U konkretnoj situaciji, Apelacioni sud samo paušalno kaže da je prvostepeni sud dao neadekvatan značaj olakšavajućim okolnostima na strani okrivljenog, bez objašnjenja kako i na koji način. Okrivljenom je na teret stavljeno da je širio i predstavljao ideje koje zagovaraju diskriminaciju zasnovanu na ličnom svojstvu – seksualnoj orijentaciji pripadnika LGBT populacije (usput, uvaženo srpsko pravosuđe, valjalo bi znati da su seksualna orijentacija i rodni identitet različite katergorije, te da se pitanje T populacije odnosi na pitanje roda i rodnog identiteta, a ne seksualne orijentacije), pri čemu je pripadnicima te populacije upućivao poruke uvredljive i preteće sadržine. Valja pomenuti i to da okrivljeni nije pretio da će podneti inicijativu nadležnim organima da se zabrani Parada ponosa, već je pretio vrlo ozbiljnim nasiljem. Uostalom svi se sećamo kakva je atmosfera bila u jesen 2009. godine. Većina običnog stanovništva, neutralnog po pitanju održavanja Parade, je počistila atomska skloništa u svojim zgradama.

Dakle, ili veće Apelacionog suda misli da delo koje je stavljeno na teret okrivljenom nije krivično delo, u kom slučaju je ako drži do svog sudijskog integriteta i nezavisnosti (pa ma koliko se to ne sviđalo javnosti), trebalo da oslobodi g-dina Obradovića ili je zaključak g-dina Obradovića da su sudije kaznom od četiri meseca napravile kompromis između svoje savesti (jer očigledno i sami imaju vrlo ozbiljne predrasude prema LGBT populaciji) i pritiska javnosti da on bude osuđen. Ovakva odluka Apelacionog suda zasigurno ne sadrži u sebi društvenu osudu onog što je g-din Obradović činio. Ono što je još strašnije tom čoveku nije ni pružena prilika da porazmisli (sudije drage, to je onaj deo u zakonu koji kaže da se okrivljeni spreči da ubuduće vrši krivična dela, da se utiče na njega…, a ima i malo veze sa restorativnom pravdom) o tome da li je možda svojim delovanjem doprineo tome da neko oseća jeziv strah, da se plaši izlaska na ulicu, da je nečija osećanja povredio, da porazmisli da li je stvarno ispravno to što čini, da razume ljude koji drugačije od njega misle i osećaju. Ali, drage sudije, kad vam sutra na vrata pokuca komšija i dođe da vas bije zato što slušate narodnu muziku ili zato što ne slušate narodnu muziku, ili vaše dete bude maltretirao zato šte se farba u plavo ili zato što se ne farba u plavo, setite se da razmislite o tome koliko je vaš doprinos takvoj sitaciji i takvom vrednosnom sistemu u ovom društvu. Jer vi ste ti koji su rekli, da je sasvim u redu i nije naročito društveno opasno to što jedna organizacija svim sredstvima, pa i najbrutalnijim nasiljem, je odlučna da spreči 300 mirnih građana, istina naoružanih plišanim medvedićima i zastavicama duginih boja, da u sred bela dana prošetaju kroz centar grada od tačke A do tačke B..

Slavoljupka Pavlović

Istraživanje pokazuje da deca koju odgajaju lezbejski parovi imaju kvalitetnije roditeljstvo

Kategorija: 8. oktobar Dan lezbejki, Edukacija / Datum: јануар 26, 2014

Nova serija istraživanja Instituta za porodične studije Vlade Australije pokazala je da su deca koja rastu u domovima gej ili lezbejskih parova jednako zdrava i uspešna kao njihovi vršnjaci koji rastu u porodici heteroseksualnih roditelja


Australijski Institut za porodične studije objavio je izveštaj koji potvrđuje da su deca koju odgajaju gej i lezbejski parovi – jednako zdrava i uspešna kao i deca koju odgajaju heteroseksualni muškarci i žene.

Australijski Institut za porodične studije je ključna institucija Vlade Australije u sferi zdravlja i dobrobiti porodice, te kao takav služi za istraživanja koja treba da omoguće da Vlada Australije vodi uspešnu politiku koja je naklonjena porodici i njenom funkcionisanju.

Foto: washingtonpost.com

Foto: washingtonpost.com

Autor izveštaja je Dr Debora Dempsi – profesorka sociologije na Fakultetu životnih i socijalnih nauka pri Melburneškom Svinburn Univerzitetu za Tehnologiju.

„Istraživanje ozbiljno načinje i izaziva gledište po kom su homoseksualni roditelji štetni za decu,“ navodi se u izveštaju.

„Deca u takvim porodicama jednako su uspešna socijalno i u pogledu obrazovanja, te jednako zdrava kao njihovi vršnjaci odgajani u porodicama heteroseksualnih parova.“

„Neki od organizatora istraživanja zaključili su da postoje čak i pozitivni efekti za decu koju odgajaju lezbejski parovi – kvalitetnije roditeljstvo, te veća rodna fleksibilnost muške dece i viši nivo fleksibilnosti i tolerancije prema rodnim, seksualnim i porodičnim različitostima,“ nalazi se u izveštaju. U istom stoji i da bi Vlada Australije mogla učiniti više da podrži lezbejske i gej roditelje.

Postoje dokazi da bi moglo mnogo toga da se uradi kako bi se podržale istopolne zajednice, „u pogledu unapređivanja australijskog zdravstvenog i obrazovnog sistema, zaštite deteta i hraniteljskom sistemu,“ navodi se u izveštaju.

Prema izveštaju oko 11% australijskih gej muškaraca i 33% lezbejki odgajaju decu. Aktivisti/kinje koji/e se zalažu za istopolne brakove u Australiji kažu da je izveštaj konačno opovgnuo glavni argument njihovih protivnika.

„Najčešće je glavni argument protiv istopolnog braka taj da je za decu bolje da imaju oca i majku, i taj argument je upravo srušen,“ navodi lider australijske Zajednice za jednakost istopolnih brakova Rodni Krumi.

„Iz ovog izveštaja jasno je da je ljubav, a ne pol roditelja, ono najbitnije za dobrobit deteta. Sada nema argumenata da se deci koju odgajaju roditelji istog pola oduzima beneficija roditeljske ljubavi.“

Prevela: Nataša
Izvor: GayStarNews

LGBT aktivista pronađen mrtav u Bakuu

Kategorija: Lobiranje / Datum: јануар 23, 2014

BAKU – Poznati aktivista za LGBT ljudska prava u Azerbejdžanu pronađen je mrtav u svom stanu u Bakuu, očigledno je da je izvršio samoubistvo.

Isa Sahmarli (20) bio je predsednik Azad LGBT grupe. Njegovi prijatelji potvrdili su da se obesio. LGBT aktivista Isa Sahmari ostavio je poruku na svom Fejsbuk profilu:

64157_10202263869830827_1267841931_n

„Ja vam odlazim“, napisao je u poruci. „Bog vas blagoslovio. Ova zemlja i ovaj svet nisu za mene. Biću srećan. Recite mojoj majci da sam je mnogo voleo. Sve vas krivim za moju smrt. Ovaj svet nije dovoljno šaren za moje boje. Zbogom.“

Javnost i društvo u Azerbejdžanu, kao i u mnogim drugim bivšim sovjetskim republikama u kojima su istopolni odnosi dekrimializovani 1990. i dalje su generalno neprijateljski prema LGBT populaciji.

Izvor

Predstavljanje videoigre „Mark of the Ninja“: Nindžin izbor

Kategorija: Feminizam / Datum: јануар 23, 2014

piše Asja Bakić
preuzeto sa MUF

02

Nikad mi se nije desilo da mi računalo krepa zato što silovito pišem. S videoigrama je druga stvar. Iako igranje obično prođe bezbolno jer volim indie naslove koji ne traže previše prostora i radne memorije, s Mark of the Ninja (Klei Entertainment, 2012) ostvarenjem – situacija je bila drugačija. Ne samo da je nisam mogla prestati igrati, nego sam, nakon što je sustav pao, išla usisavati ventilaciju samo da mogu stvar odigrati do kraja. Što će biti s računalom i mojim književnim ostvarenjem pohranjenim na njemu, nije me bilo briga. Samo je Nindža bio važan.

Inače, što se PC igara tiče, nisam ovisnički karakter. Tu i tamo znam pretjerati, ali ova me igra dovela do granice. Toliko je dobra bila. U umjetničkom smislu (da, videoigre jesu umjetnost), Mark of the Ninja je ekvivalent odličnoj poeziji: ima prepoznatljiva formalna ograničenja koja je čine izazovnijom, dobar ritam i potrebnu dozu repetitivnosti – sve, dakle, što je potrebno kako bismo u njoj uživali. Ima, međutim, i nešto što može uništiti i najljepše književne tekstove: opaku dozu mizoginije.

Igra izgleda impozantno. Glavni protagonist jako podsjeća na Samurai Jacka, lika iz istoimenog crtića emitiranog prije desetak godina na Cartoon Networku. Vizualno je, dakle, vrlo uspjela. Kôd i dizajn su odlično usklađeni. Nisam primijetila nikakve bugove niti probleme što se same mehanike igre tiče. Problem je, međutim, što sam ja ipak tridesetogodišnja feministkinja i nikad se ne zadržavam samo na formalnoj razini. Zanima me i priča. A problematična je priča jedina stvar koja igru Mark of the Ninja i mene dijeli od oltara.

Prije nego krenem s kritikom, moram kratko objasniti kontekst. Riječ je o stealth igri koja traži spretnost kakvu samo nindže imaju. Krećemo se po neprijateljskom terenu koristeći mrak i predmete iza kojih se možemo sakriti ukoliko su suparnici u blizini. Moramo paziti na svaki korak jer je, osim mraka, naš najbolji prijatelj – grobna tišina. Ako smo prinuđeni stvarati buku, to radimo samo kako bismo stražarima odvratili pažnju i nastavili dalje. Ubojstava, naravno, ima i jako su lijepa. Ne volim FPS, ali protiv nasilja u videoigrama nemam ništa: djeluje terapeutski, pogotovo kad traži planiranje i hladnu glavu. Uglavnom, nakon što neprijatelja ubijemo, moramo skloniti njegovo tijelo jer svaka sitnica ostatku stražarske trupe privlači pažnju i može nas koštati života.

Nisam slučajno u prethodnom pasusu koristila prvo lice množine. Mi je, zapravo, jedina opcija za igrača, iako kontrolira samo jedan lik: bezimenog nindžu koji je primio otrovan dar – tetovažu od koje će, kako odmah saznajemo, do kraja naše avanture potpuno poludjeti. S tim darom nindža, međutim, prima i nešto drugo: svoju suputnicu Oru – ženu koja mu tijekom misije pomaže svojim savjetima. Istovremeno, to mi implicira i zajedništvo klana kojem nindža pripada i čiji je opstanak u njegovim rukama. Klanu i njegovim tradicionalnim vrijednostima suprotstavljeni su negativci opremljeni najsuvremenijim oružjem. Upravo to mi zajednice daje naslutiti tragediju koja se krije u mi koje sam prvo spomenula: onom glavnog lika i njegove pomoćnice.

Da se razumijemo, ovo nije negativna recenzija. Mark of the Ninja je najbolja stvar koju sam u 2013. na PC-u odigrala. Doista sam uživala. Što otkriva ozbiljan problem – već sam, naime, stekla naviku da pristajem na pripovjedna rješenja koja nisu najsretniji izbor, samo kako bih nesmetano mogla uživati u procesu igranja. To u prijevodu znači: često igrama kao i pornjavi – progledam kroz prste. Da nije tako, vjerojatno bih, iznervirana količinom općih mjesta u mainstream kulturi, sjedila negdje u kutu i gledala u prazan zid. Industrija zabave računa s tim da takva izolacija nije moguća i da smo svi kad-tad prinuđeni konzumirati sadržaje koji nam nisu najbolje prilagođeni ili čak sadržaje koji su u potpunoj suprotnosti s našim uvjerenjima.

Vratimo se sad našem junaku, tetoviranom nindži, koji se šunja po različitim predjelima u potrazi za vlastitom propašću. Igra sugerira da je jedni spas od ludila koje mu prijeti – ceremonijalno samoubojstvo. Na kraju smo, međutim, suočeni s paranojom koju igra podržava: sam je klan izdajničko leglo koje se navodno domoglo tehnologije koju bi trebalo prezirati. Iznenada, učitelj postaje neprijatelj. On je naša posljednja meta. Barem tako tvrdi Ora, naša suputnica. Kad učitelja napokon pronađemo, on tvrdi da Ora nije stvarna. Posljednji je, dakle, igračev izbor sljedeći: ubiti Oru koja je čitavo vrijeme uz nas ili učitelja koji tvrdi da ona ne postoji. Od te posljednje odluke ovisi sudbina glavnog lika.

Ora je, kako se na kraju ispostavi, Jelena – žena koje nema; ona je halucinacija, prikaz muškarčevog ludila induciranog otrovnom tetovažom. Učitelj, s druge strane, otjelovljuje razum. Izbor bi, dakle, trebao biti jednostavan: ako ubijemo učitelja – paranoja je pobijedila, ako ubijemo sebe – sačuvat ćemo čast. Razum će, ukratko, pobijediti samo ako na kraju ubijemo ženu, odnosno, jedini ženski lik u čitavoj igri.

Prosječnom igraču, pretpostavljam, nije bilo teško ubiti Oru. Mene je, naprotiv, od same pomisli da bih to trebala napraviti – obuzeo feministički angst. Riješila sam, naravno, da ću usmrtiti učitelja, iako sam znala da je to u kontekstu igre loša odluka, ali prije nego se posljedica te odluke mogla odraziti na sudbinu nindže, krepao mi je laptop. Pitala sam se kasnije nije li možda Windows pao zato što Microsoft, koji je igru objavio, nije bio zadovoljan mojom željom da poštedim Oru. Ispada da ni računala ne vole kad se prvenstvo pred starim, razboritim učiteljem daje ženi koja „nije stvarna“.

Odmah je, naravno, jasno da je krajnji izbor samo naizgled igračev. Priča je već unaprijed zaokružena: naša odluka da učitelj bude krivac ne mijenja zapravo njezin kraj. Ne možemo radikalno promijeniti Orinu sudbinu, odnosno – ne možemo je odvojiti od nindže i njegovog ludila, iako je ona čitavo vrijeme stvaran lik. Mislim da je taj prijelaz na kraju, Orin oštar ton kojim optužuje učitelja, u potpunom nesrazmjeru sa slikom koju smo o njoj prethodno stekli, što će mnogima vjerojatno promaći jer su navikli da ženskim likovima, ženama općenito, po pravilu nedostaje konzistentnosti i stabilnosti. Zbog toga me nije začudilo što su ludilo muškog lika kreatori igre simbolično prikazali ženom.

Mark of the Ninja, zanimljivo, sugerira također da je tetovaža izvor nadljudskih moći, ali te su poželjne osobine internalizirane: one u potpunosti pripadaju glavnom liku. Nuspojava, ono loše, otrovno – to, s druge strane, nije u skladu s njegovim dobrim karakterom i mora biti prikazano Orom. Ne treba zaboraviti ni implikaciju da žena ne postoji izvan muškog uma. Književnost je puna istih takvih insinuacija da žene nisu stvarne i ne mogu biti subjekti, ali evo – sve ove godine indoktrinacije književnim klasicima i igranja igara namijenjenih dečkima nisu opovrgnule moju egzistenciju. Ali možda to nisam ja, možda je to moja Schauma.

HRW: Zabrinutost za ljudska prava na Balkanu

Kategorija: Vesti / Datum: јануар 21, 2014

Vlade država na Zapadnom Balkanu malo su učinile tokom 2013. godine u rešavanju višegodišnjih problema u oblasti ljudskih prava, kaže se u godišnjem izveštaju Human Rights Watcha za 2014. godinu, uz navođenje brojnih primera koji svedoče o zabrinutosti zbog teškoća koje su uočene u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Kosovu i Hrvatskoj.


Ova organizacija uočila je da je napravljen vrlo ograničen napredak u zemljama zapadnog Balkana u utvrđivanju odgovornosti za ratne zločine, borbi protiv diskriminacije i raznih zloupotreba usmerenih protiv romske manjine, kao i pritisaka i nasilja koji su bili usmereni kako protiv novinara tako i pripadnika LGBT zajednice.

Grafiti protiv Parade ponosa, Beograd, septembar 2013.

Grafiti protiv Parade ponosa, Beograd, septembar 2013.

HRW primećuje da su izostala trajna rešenja za izbeglice i interno raseljena lica.

Istovremeno je izražena zabrinutost za stanje ljudskih prava u najmlađoj državi EU – Hrvatskoj koji je odnose na probleme utvrđivanja odgovornosti za ratne zločine, položaj manjina ali i način na koji funkcioniše sistem zbrinjavanja azilanata.

„Zemlje zapadnog Balkana moraju da rade mnogo više kako bi stanje ljudskih prava uskladili sa evropskim i međunarodnim standardima“, objašnjava Lidija Gal, istraživač HRW za Balkan i Istočnu Evropu.

„Bosna i Hercegovina, Srbija, i Kosovo moraće da zaustave ozbiljne zloupotrebe ukoliko žele da se približe Evropi“.

HRW podseća da su tužioci Srbije i Bosne i Hercegovine potpisali 2013. sporazum o saradnji u procesuiranju ratnih zločina, zločina protiv čovečnosti i genocida.

Uprkos pojedinim presudama koje su donete, odgovornost za ove zločine i dalje nije u potpunosti utvrđena, jer je pokrenuto svega nekoliko postupaka pred nacionalnim sudovima u Srbiji i Bosni. Istovremeno je procesuiranje ratnih zločina na Kosovu i dalje je sporo i otežano problemima zaštite svedoka.

Dečak u jednom od romskih naselja u blizini Sarajeva

Dečak u jednom od romskih naselja u blizini Sarajeva

U svom godišnjem izveštaju HRW upozorava da je zaštita manjina i dalje je slaba širom regiona, uključujući prava Roma koji se suočavaju sa široko rasprostranjenom diskriminacijom u oblastima zdravstvene zaštite, obrazovanja i smeštaja, uključujući prinudna iseljenja.

S druge strane, vlasti u Bosni i Hercegovini nisu revidirale ustavne odredbe koje isključuju Rome i druge etničke manjine iz političkog života uprkos pritisku Evropske unije i zaključcima Evropskog suda pravde iz 2009. godine da su neke od tih stavki diskriminativne.

Na Kosovu diskriminacija Roma i drugih manjina kao što su Aškalije i Egipćani izraženija nakon nastavljanja sa njihovim prisilnim deportacijama iz zapadne Evrope, tim pre što je izostala adekvatna pomoć da se te grupe integrišu sa ostalim zajednicama.

HRW upozorava da se novinari u regionu suočavaju se sa neprijateljskim okruženjem koje uključuje pretnje i napade, a u sličnom položaju je LGBT zajednica i njeni aktivisti, tim pre što su vlasti u Beogradu već treću godinu zaredom otkazale Paradu ponosa pravdajući se problemima bezbednosti.

Izvor: Radio Slobodna Evropa